Poznavati pravog Boga — što to znači?

1, 2. Prema Izaiji 2:3, kakav se poziv upućuje u posljednjim danima, i kome?

IZAIJINO uzbudljivo proročanstvo koje se odnosi na posljednje dane iznosi poziv koji bi trebao zanimati ljude svih nacija. Poziv je da se osobno upozna pravog Boga: “I ići će mnogi narodi govoreći: hodite da idemo na goru Gospodinovu, u dom Boga Jakovljeva, i učiće nas svojim putovima, i hodićemo stazama njegovijem”a (Izaija 2:3).

² Ovo proročanstvo pokazuje da će u posljednjim danima ljudi mnogih nacija širom svijeta biti vođeni na jedan zajednički izvor pouke kako bi im se pomoglo da upoznaju pravog Boga. Koje će istine naučiti, a koje služe tome da ih ujedine u sveze pravoga mira?

 3. Kako je jedna važna karakteristika Biblije skoro izgubljena kao posljedica predaje?

³ Istaknuta karakteristika Biblije, gotovo izgubljena kao posljedica tradicije, jest uspostavljanje odnosa s Bogom, našim nebeskim Ocem i Stvoriteljem, u najosobnijem smislu riječi, tako da mu se obraćamo po imenu. Tko je taj koji ima dragog i voljenog prijatelja a odbija mu upotrebljavati ime ili ga čak spomenuti kad ga se za njega upita? Obično se samo neprijatelja tako prezire da mu se ne želi iskazivati čast čak ni spominjanjem njegova imena. Poseban odnos koji je postojao između drevnog Izraela i njihovog Boga — utoliko što su ga poznavali po imenu — divno je izrazio drevni psalmist: “Kad me ljubi, izbaviću ga; zakloniću ga, kad je poznao ime moje” (Psalam 91:14).

4, 5. Kakvo je značenje Božjeg imena?

⁴ Sa biblijskog stajališta, nikada nije bilo sumnji u vezi s imenom pravog Boga. Kad je Bog govorio Mojsiju, objasnivši mu da će ga upotrijebiti da izvede izraelski narod iz egipatskog ropstva, Mojsije je postavio logično pitanje: “Kad otidem k sinovima Izraelovijem, pa im rečem: Bog otaca vaših posla me k vama, ako mi reku: kako mu je ime? šta ću im kazati?” Bog je odgovorio: “Ovako kaži sinovima Izraelovijem: Gospodin [hebrejski: יהוה = YHWH = Yahweh, ili, od 13. stoljeća n. e., Jehova] Bog otaca vaših, Bog Abramov, Bog Izakov i Bog Jakovljev posla me k vama; to je ime moje do vijeka, i to je spomen moj od koljena na koljeno” (2. Mojsijeva 3:13, 15, naglašeno od nas).

⁵ To je ime puno značenja za onoga koji govori hebrejskim jezikom. Dolazi od osnovnog hebrejskog korijena הוה, hwh, što znači “postati”. Međutim, ime je u uzročnom obliku, Hiphʽíl, po hebrejskoj gramatici. Stoga se njegov temeljni smisao ne odnosi na Božje vječno postojanje, nego na to da on uzrokuje da nešto nastaje ili se događa. To je naročito na jedinstven način slučaj u odnosu na njegove naume. Kad je naumio osloboditi svoj izabrani narod iz egipatskog ropstva, on je dakle prouzročio da to bude. Nikakva sila nije mogla stati na put njegovoj izraženoj volji. Jehova je Bog koji prouzročuje da se njegovi naumi ispune. Tako on prouzročuje da je on sam taj koji ispunjava svoja obećanja. Tako je bilo i s njegovim naumom da oslobodi svoj narod iz babilonskog zatočeništva. Isto je i s njegovim naumom da na Zemlji ostvari rajske uvjete. Sâmo njegovo ime pridaje značaj i jamstvo tim proročanstvima (Izaija 41:21-24; 43:10-13; 46:9, 10).

6-9. (a) Kako znamo da Bog ne zabranjuje upotrebu svog imena? (b) Kako je i kada zabrana korištenja Božjeg imena postala dijelom judaizma?

⁶ Ali, zar Deset zapovijedi ne zabranjuju izgovaranje Božjeg imena? Ni u kom slučaju! Premda su mnogi tako protumačili treću zapovijed, zapazite komentar u Encyclopaedii Judaici: “Izbjegavanje izgovaranja imena YHWH (...) uzrokovano je pogrešnim razumijevanjem Treće zapovijedi (2. Mojs. 20:7; 5. Mojs. 5:11) kao da znači ‘Ne uzimaj uzalud imena YHWH Boga svojega’, dok ona u stvari znači ‘Ne kuni se lažno imenom YHWH Boga svojega.’”⁵ Zapazite da se u citatu ne zabranjuje ‘uzimanje’ ili izgovaranje Božjeg imena. Međutim, čak i da je to značilo uzimanje Božjeg imena “uzalud”, zapazite što kaže hebrejski leksikon od Koehlera i Baumgartnera s obzirom na hebrejski izraz preveden “uzalud” (hebrejski: lashsháwʼ): “izgovarati ime bez razloga (...) pogrešno upotrebljavati ime.”⁶ Prema tome, ovom se zapovijedi ne zabranjuje upotrebljavanje Božjeg imena, nego njegovo pogrešno upotrebljavanje.

⁷ No, što je s tvrdnjom da je Božje ime “presveto a da bi ga se izgovaralo”? Pa, ne čini li se razumnim da kad bi Bog svoje ime smatrao presvetim a da bi ga ljudi izgovarali, on ga u prvom redu ne bi ni otkrio? Sama činjenica da se u izvornom tekstu Hebrejskih pisama Božje ime pojavljuje preko 6 800 puta pokazuje da on želi da ga ljudi upoznaju i da upotrebljavaju njegovo ime. Daleko od toga da on ograničava upotrebu svog imena kako bi spriječio nepoštovanje. Bog uvijek iznova ohrabruje svoj narod i čak mu zapovijeda da upotrebljava njegovo ime i da ga obznanjuje. Činjenje toga bio je dokaz njihova bliskog odnosa s njim, kao i njihove ljubavi prema njemu (Psalam 91:14). Prorok Izaija jasno je pokazao koja je Božja volja u tome kad je rekao: “Hvalite Gospodina [hebrejski: יהוה = YHWH = Jehova], glasite ime njegovo, javljajte po narodima djela njegova, napominjite da je visoko ime njegovo” (Izaija 12:4; vidi također Mihej 4:5; Malahija 3:16; Psalam 79:6; 105:1; Priče Salamunove 18:10).

⁸ Da Jehova nije htio da ljudi izgovaraju njegovo ime, on bi to mogao izričito zabraniti. Međutim, nigdje se u Bibliji ne zabranjuje pravilna upotreba ili izgovaranje njegova imena. Vjerni ljudi biblijskih vremena slobodno su upotrebljavali njegovo ime (1. Mojsijeva 12:8; Ruta 2:4; 4:11, 14). U stvari, Bog je uvijek iznova osuđivao one koji su naveli njegov narod da zaboravi njegovo sveto ime (Jeremija 23:26, 27; Psalam 44:20, 21).

⁹ Kako je, međutim, ta zabrana postala dijelom židovske misli, kad je jasno da ona nije bila dio Biblije? Komentari dr. A. Cohena, rabina i autora knjige Everyman’s Talmud, pokazuju da se tradicija postupno učvrstila tokom razdoblja od mnogo stoljeća. Dr. Cohen piše: “Čini se da u biblijskom razdoblju nije bilo nedoumica protiv njegove upotrebe u svakodnevnom govoru. Dodavanje Jah ili Jahu osobnim imenima, što je ostalo običajem kod Židova i nakon babilonskog izgnanstva, pokazatelj je da nije bilo zabrane što se tiče primjene četveroslovnog Imena. Međutim, u ranom rabinskom razdoblju izgovaranje Imena bilo je ograničeno na hramsku službu.” S obzirom na daljnji razvoj događaja tokom tog razdoblja, on primjećuje: “Umjesto JHVH, Ime se u službi u Sinagogi izgovaralo Adonai (moj Gospodin); no, postoji predaja da su Mudraci povremeno prenosili svojim učenicima prvobitni izgovor — jednom ili dvaput svakih sedam godina (Kidušin 71a). Čak je i taj običaj nakon nekog vremena prestao, i način izgovaranja Imena više nije sa sigurnošću poznat.”⁷ To je bila posljedica ‘zapovijesti ljudske’ (Izaija 29:13; 5. Mojsijeva 4:2; vidi stranicu 9, odlomke 15, 16).

10-14. (a) Što Bog zahtijeva od onih koji nose njegovo ime? (b) Kakvi se oblici čistoće zahtijevaju od onih koji žele ugoditi Bogu? (c) Koji je strani poganski utjecaj imao dubok učinak na judaizam?

¹⁰ Samo poznavanje ili čak upotrebljavanje Božjeg imena očito nije dovoljno da bi netko ugodio Bogu. Nositi Božje ime kao jedan od njegovih pravih obožavatelja jedinstvena je prednost, kako je objavio prorok Jeremija: “Riječ tvoja bi mi radost i veselje srcu mojemu, jer je ime tvoje prizvano na me” (Jeremija 15:16). Ali ta veličanstvena prednost nosi sa sobom znatnu odgovornost. Jehova je posebno naglasio kraljevima neznabožačkih nacija: “Evo počinjem puštati zlo na grad koji se naziva mojim imenom” (Jeremija 25:29). Kad je Jehova oslobodio izraelsku naciju iz 70-godišnjeg zatočeništva u Babilonu, on je već upozorio svoj narod preko proroka Izaije: “Odstupite, odstupite, izidite odatle, ne dotičite se ničega nečista; izidite isred njega, očistite se vi koji nosite sude Gospodinove [יהוה]” (Izaija 52:11). Što bi danas značilo održati se čistim kao pravi obožavatelji, kao nositelji imena najsvetijeg Boga, Jehove?

¹¹ Osoba koja u svom obožavanju želi ugoditi Bogu zasigurno bi trebala ostati čista u svom ponašanju, naročito s obzirom na moralna mjerila koja postavlja sam Bog. Nasuprot popustljivim mjerilima današnjeg društva, Pisma ne ostavljaju mjesta sumnji niti prostora za interpretaciju kad izražavaju Božju osudu laganja, krađe, bluda, preljuba, homoseksualnosti, ubojstva i svakog oblika prijevare (2. Mojsijeva 20:12-16; 23:1, 2; 3. Mojsijeva 5:1; 19:35, 36; 20:13). Pisma ne osuđuju samo naopako postupanje kao takvo, nego i naopako razmišljanje koje dovodi do naopakog postupanja (2. Mojsijeva 20:17; 3. Mojsijeva 19:17; Psalam 14:1-5; Job 31:1, 9-11).

¹² Uz moralnu čistoću, od onih koji nose Jehovino ime zasigurno bi se zahtijevala i religiozna čistoća. Uvijek je iznova Jehova upozoravao drevnu izraelsku naciju neka ne potpadne pod utjecaj religioznog razmišljanja, postupaka i običaja okolnih nacija, koje su obožavale druge bogove. Odista, samo su pod tim uvjetom — da ne oponašaju krivo obožavanje nacija — mogli ostati u Obećanoj zemlji (3. Mojsijeva 18:24-30; 5. Mojsijeva 12:29-31). Nije samo idolopoklonstvo bilo izričito zabranjeno, nego i svi oblici praznovjernih postupaka i vjerovanja, kao što su astrologija, spiritizam, proricanje sudbine, magija i molitva upućena mrtvima ili pitanje mrtvih (2. Mojsijeva 20:3-5; 22:18; 3. Mojsijeva 20:27; 5. Mojsijeva 18:9-13; Izaija 8:19, 20; 47:13; Jeremija 10:2).

¹³ Usko povezano s religioznom čistoćom jest pitanje doktrinarne čistoće. Upozorenje da se ne oponaša moral i obožavanje nacija koje su bile oko njih nije se odnosilo samo na vrijeme kad je izraelska nacija preuzela zemlju od Kanaanaca. Jehova je otkrio religioznu istinu svom narodu. Samo su oni obožavali pravog Boga, Jehovu (2. Mojsijeva 19:5, 6; 5. Mojsijeva 4:32-37; Psalam 147:19, 20). Samo su oni tog Boga poznavali osobno i, budući da su bili njegovi svjedoci, bili su u položaju da druge poučavaju o njemu (Izaija 43:9-12; Psalam 105:1). Nasuprot tome, religiozni običaji i postupci drugih nacija bili su odraz temeljnog nedostatka spoznaje o Bogu (Izaija 60:2).

¹⁴ Unatoč svom dobrom početku, izraelska nacija bila je uvijek iznova zavedena tuđim religioznim predodžbama (Sudije 2:11-13; 1. Carevima 18:21; Jeremija 2:11-13; Ezehijel 8:14-18). Dok su kanaanska i babilonska kultura ostavile svoj biljeg, daleko najveći izazov s kojim se judaizam ikada susreo došao je u razdoblju helenizacije od strane Grčkog Carstva.b Sažimajući to dugo razdoblje grčkog kulturnog utjecaja, koje se protezalo od četvrtog stoljeća pr. n. e. sve do prvih stoljeća naše ere, židovski autor Max Dimont je primijetio: “Obogaćeni platonskom misli, aristotelovskom logikom i euklidovskom znanošću, židovski su učenjaci pristupili Tori s novim oruđem (...). Stali su židovskom otkrivenju pridodavati grčko umovanje.”

15-17. (a) Što Biblija uči o smrti i duši? (Vidi okvir na 22. stranici.) (b) Kakvu nadu Biblija sadrži za one koji su umrli?

¹⁵ Jesu li u tom razdoblju pod utjecajem bile i doktrine i religiozna vjerovanja judaizma? Encyclopaedia Judaica otvoreno priznaje: “Doktrina o besmrtnosti duše vjerojatno je u judaizam ušla pod grčkim utjecajem.”⁸ Hebrejska pisma jednostavno i jasno uče da je Bog prvobitno namjeravao da ljudi žive zauvijek u savršenom zdravlju na Zemlji. (Vidi stranice 11-12, odlomke 2 do 4.) U 1. Mojsijevoj 2:7 stoji: “Stvori Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.” Zapazite da se u citatu ne kaže da je čovjeku dana duša, već da je postao duša. Zbog toga što se neposlušno pobunio protiv Boga, prvi je čovjek Adam bio osuđen na smrt. Prema tome, Adam je, kao ljudska duša, umro. Nijedan njegov dio nije nastavio živjeti u nekom drugom području. Tako, dakle, koncept besmrtne duše nije biblijsko učenje.c Biblija jasno kaže: “Koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezehijel 18:4).

¹⁶ Ono što Pisma otkrivaju o stanju mrtvih u skladu je s biblijskim učenjem da duša umire. U Propovjedniku, 9. poglavlju, 5. i 10. retku, čitamo: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa (...). Jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.” (Usporedi Psalam 146:3, 4.) Smrt je dana kao kazna od Boga (1. Mojsijeva 2:17). To je suprotnost životu, a ne neki drugi oblik života. Budući da je to tako, ne bi nas trebalo iznenaditi kad utvrdimo da se nigdje u Pismima ne govori o gorućoj kazni paklene vatre (geh hinnóm). I to je koncept usvojen iz grčke filozofije i poganske doktrine. U vezi sa židovskim mističnim vjerovanjem u reinkarnaciju, The New Standard Jewish Encyclopedia kaže: “Predodžba je, čini se, začeta u Indiji. (...) U Kabali [mističnim knjigama judaizma] prvi puta se pojavljuje u knjizi Bahir, a zatim, od Zohara dalje, općenito je prihvaćaju mistici, te igra važnu ulogu u hasidskom vjerovanju i literaturi.”⁹

¹⁷ Budući da je smrt suprotnost životu i duša ne živi dalje u nekom drugom području, kakva je nada za one koji su umrli? Božja riječ izričito uči da će nakon obnove rajskih uvjeta za čovječanstvo na Zemlji kroz intervenciju od Boga imenovanog Mesijanskog Kralja većina umrlih biti vraćena natrag u život. O tom biblijskom učenju često se govori kao o ‘uskrsnuću mrtvih’. Među uskrsnulima će biti ne samo oni koji su vjerno služili Bogu, nego i mnogi milijuni, čak milijarde onih koji nikada nisu u potpunosti dobili mogućnost da uče o njemu i služe mu u istini (Danijel 12:2, 12; Izaija 26:19; Job 14:14, 15).

18, 19. Zašto bi trebalo upoznati pravog Boga, i kako se to može?

¹⁸ Nije li ova biblijska nada uskrsnuća u savršeni život na Zemlji snažna motivacija za ljude svih nacija da traže pravog Boga i da ga upoznaju? No, gdje je pravi izvor pouke od Jehove u ovim posljednjim danima, kako je spomenuto u Izaiji 2:2, 3? Tko može poučiti ljude Jehovinim putevima, kako bi ‘hodili njegovim stazama’? Mogu li, u svjetlu do sada razmotrenih biblijskih informacija, judaizam ili kršćanstvo pružiti takvu pouku?

¹⁹ Prema proročanstvu, postojat će skupina ljudi koji nose Jehovino ime u čistoći, koji će uistinu služiti i kao njegovi svjedoci i kao izvor duhovnog svjetla narodima (Izaija 60:2, 3).