-
Rano kršćanstvo i državaStražarska kula – 1996 | 1. svibnja
-
-
Davati cezaru “šta ste dužni”
Isus je postavio pravilo koje je utjecalo na ponašanje kršćana prema rimskoj državi, odnosno prema bilo kojoj drugoj vladavini, izjavivši: “Podajte dakle ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu” (Matej 22:21). Ovaj savjet upućen Isusovim sljedbenicima bio je u krajnjoj suprotnosti sa stavom mnogih nacionalistički raspoloženih Židova koji su bili ogorčeni zbog rimske dominacije te su osporavali zakonitost plaćanja poreza stranoj sili.
Kasnije je Pavao rekao kršćanima koji su živjeli u Rimu: “Tako se valja pokoravati ne samo od straha nego i po savjesti. Jer za to i poreze dajete; jer su [državne ‘vlasti’] sluge Božije koje su za to isto postavljene. Podajte dakle svakome šta ste dužni: kome dakle porezu, porezu; a kome carinu, carinu” (Rimljanima 13:5-7). Iako kršćani nisu bili dio svijeta, trebali su biti pošteni građani koji plaćaju porez, plaćajući državi za pružene usluge (Ivan 17:16).
No jesu li Isusove riječi ograničene samo na plaćanje poreza? Budući da Isus nije točno definirao što je cezarovo a što Božje, postoje granični slučajevi o kojima se mora odlučiti prema okolnostima ili prema našem razumijevanju cijele Biblije. Drugim riječima, prilikom odlučivanja što može dati cezaru, kršćanin će se ponekad voditi svojom savješću, prosvijećenom biblijskim načelima.
Pažljiva ravnoteža između dva suprotna zahtjeva
Mnogi su ljudi skloni zaboraviti da je Isus, nakon što je izjavio da cezaru treba dati ono što mu pripada, dodao: “Podajte (...) Božije Bogu.” Apostol Petar je pokazao što je kršćanima prioritet. Odmah nakon što je savjetovao podložnost “caru” i njegovim “knezovima”, Petar je pisao: “[Budite] kao slobodni, a ne kao da biste imali slobodu za pokrivač pakosti, nego kao sluge Božije. Poštujte svakoga: braću ljubite, Boga se bojte, cara poštujte” (1. Petrova 2:16, 17). Apostol je pokazao da su kršćani sluge Boga, a ne nekog ljudskog vladara. Iako trebaju iskazivati dužnu čast i poštovanje predstavnicima države, trebaju to činiti u strahu Božjem, čiji su zakoni najviši.
Godinama ranije, Petar nije ostavio mjesta sumnji što se tiče nadmoćnosti Božjih zakona nad ljudskim. Židovski Sanhedrin bio je administrativno tijelo kojem su Rimljani prenijeli i civilnu i religioznu vlast. Kad je Sanhedrin naredio Isusovim sljedbenicima da prestanu učiti u Kristovo ime, Petar i drugi apostoli odgovorili su s poštovanjem ali odlučno: “Većma se treba Bogu pokoravati nego li ljudima” (Djela apostolska 5:29). Rani su kršćani očito morali zadržati opreznu ravnotežu između poslušnosti Bogu i dolične podložnosti ljudskim vlastima. Tertulijan je početkom trećeg stoljeća n. e. rekao ovako: “Ako je sve cezarovo, što će ostati Bog
-
-
Bog i cezarStražarska kula – 1996 | 1. svibnja
-
-
Bog i cezar
“Svakako, dakle, vratite cezarove stvari cezaru, a Božje stvari Bogu” (LUKA 20:25, NW).
1. (a) Kakav uzvišen položaj zauzima Jehova? (b) Što dugujemo Jehovi a što nikad ne smijemo dati cezaru?
KAD je Isus Krist dao ovu uputu, on nije nimalo sumnjao u to da ono što Bog od svojih slugu zahtijeva ima prednost pred bilo čime što bi od njih mogao zahtijevati cezar, odnosno država. Isus je bolje od bilo koga drugog shvaćao koliko je istinita psalmistova molitva Jehovi: “Carstvo je tvoje carstvo svijeh vijekova i vlada [suverenost]a tvoja na sva koljena” (Psalam 145:13). Kad je Đavo Isusu ponudio vlast nad svim kraljevstvima nastanjene Zemlje, Isus je odgovorio: “Pisano je: ‘Jehovu svog Boga moraš obožavati, i njemu jedinome moraš prinositi svetu službu’” (Luka 4:5-8, NW). Obožavanje se nikad ne smije dati “cezaru”, bez obzira na to je li taj cezar rimski car, neki drugi ljudski vladar ili sama država.
2. (a) Kakav je Sotonin položaj u odnosu na ovaj svijet? (b) Uz čije dopuštenje Sotona zauzima svoj položaj?
2 Isus nije porekao da kraljevstva ovoga svijeta pripadaju Sotoni. Kasnije je Sotonu nazvao ‘knezom ovoga svijeta’ (Ivan 12:31; 16:11). Pretkraj prvog stoljeća n. e., apostol Ivan je napisao: “Znamo da smo od Boga, i sav svijet leži u zlu [“u vlasti zloga”, NW]” (1. Ivanova 5:19). To ne znači da se Jehova odrekao svoje suverenosti nad Zemljom. Prisjeti se da je Sotona, kad je Isusu nudio vlast nad političkim kraljevstvima, rekao: “Tebi ću dati svu vlast ovu (...) jer je meni predana” (Luka 4:6). Sotona provodi vlast nad kraljevstvima svijeta samo uz Božje dopuštenje.
3. (a) Kakav položaj imaju vladavine nacija pred Jehovom? (b) Zašto možemo reći da podložnost vladavinama ovoga svijeta ne znači da se podlažemo Sotoni, bogu ovoga svijeta?
3 Slično tome, država provodi svoju vlast samo zato što joj Bog kao Suvereni Vladar to dopušta (Ivan 19:11). Dakle, s obzirom na ‘postojeće vlasti’ može se reći da su “od Boga postavljene u svoje uvjetne položaje”. U usporedbi s Jehovinom vrhovnom suverenom vlasti, njihova je vlast daleko ograničenija. Međutim, oni su “Božji sluga”, “Božji javni sluge”, utoliko što se brinu za potrebne službe, čuvaju javni red i mir te kažnjavaju zločince (Rimljanima 13:1, 4, 6, NW). Zbog toga kršćani trebaju razumjeti da iako je Sotona nevidljivi vladar ovoga svijeta, odnosno sustava, oni se ne podlažu njemu time što priznaju svoju uvjetnu podložnost državi. Oni slušaju Boga. Ove, 1996. godine, politička je država još uvijek dio ‘Božjeg uređenja’, privremenog uređenja kojem Bog dopušta da postoji, i Jehovini zemaljski sluge trebaju je kao takvu priznavati (Rimljanima 13:2, NW).
Jehovini drevni sluge i država
4. Zašto je Jehova dopustio da Josip zauzima istaknut položaj u egipatskoj vladi?
4 Jehova je u pretkršćansko doba nekima od svojih slugu dopustio da zauzimaju istaknute položaje u državnim vladama. Naprimjer, u 18. stoljeću pr. n. e., Josip je postao prvi ministar u Egiptu, podređen samo vladajućem faraonu (1. Mojsijeva 41:39-43). Kasniji su događaji jasno pokazali da je to Jehova tako vodio kako bi Josip mogao poslužiti kao instrument u sačuvanju ‘Abrahamovog sjemena’, svojih potomaka, radi ostvarenja Božjih nauma. Dakako, trebali bismo imati na umu da je Josip bio prodan u egipatsko ropstvo te da je živio u vrijeme kad Božji sluge nisu imali ni Mojsijev zakon ni “zakon Kr[i]stov” (1. Mojsijeva 15:5-7; 50:19-21; Galaćanima 6:2).
5. Zašto je prognanim Židovima zapovjeđeno da ‘traže mir’ za Babilon?
5 Stoljećima kasnije Jehova je vjernog proroka Jeremiju nadahnuo da židovskim prognanicima kaže neka budu podložni vladarima dok se nalaze u izgnanstvu u Babilonu i neka se čak mole za mir tog grada. U svom pismu upućenom njima napisao je: “Ovako veli Gospodin nad vojskama, Bog Izraelov, svemu roblju (...) tražite dobro [“mir”, NW] gradu, u koji vas preselih, i molite se za nj Gospodinu, jer u dobru [“miru”, NW] njegovu biće vama dobro [“mir”, NW]” (Jeremija 29:4, 7). Jehovin narod ima u svako doba razloga da “traži mir” za sebe i za zemlju u kojoj živi, kako bi imao slobodu obožavati Jehovu (1. Petrova 3:11, NW).
6. Kako su Danijel i njegova tri druga, iako su dobili visoke državne položaje, odbili praviti kompromise s obzirom na Jehovin Zakon?
6 Za vrijeme babilonskog izgnanstva, Danijel i trojica drugih vjernih Židova koji su bili kao zarobljenici u babilonskom ropstvu podvrgnuli su se državnom obrazovanju i postali državni činovnici visokog ranga u Babiloniji (Danijel 1:3-7; 2:48, 49). Međutim, čak i za vrijeme svog obrazovanja zauzeli su čvrst stav po pitanju ishrane koja ih je mogla navesti na to da prekrše Zakon koji im je njihov Bog, Jehova, dao preko Mojsija. Zbog toga su bili blagoslovljeni (Danijel 1:8-17). Kad je kralj Nabuhodonozor podigao državni lik, Danijelova su tri hebrejska druga bila očigledno prisiljena prisustvovati toj ceremoniji zajedno s drugim državnim upraviteljima. Ipak, oni su odbili ‘pasti ničice i obožavati’ državni idol. Jehova je opet nagradio njihovu besprijekornost (Danijel 3:1-6, 13-28, NW). Slično je i danas, Jehovini svjedoci poštuju zastavu države u kojoj žive, no oni neće prema njoj izvršiti neki čin obožavanja (2. Mojsijeva 20:4, 5; 1. Ivanova 5:21).
7. (a) Kakav je izvrstan stav zauzeo Danijel, iako je imao visok položaj u babilonskoj državnoj strukturi? (b) Koje su promjene uslijedile u kršćansko doba?
7 Nakon pada novobabilonske dinastije, Danijel je dobio državni položaj visokog ranga pod novim medo-perzijskim režimom koji je u Babilonu zamijenio palu dinastiju (Danijel 5:30, 31; 6:1-3). No on nije dopustio da ga njegov visoki položaj navede na to da pravi kompromise u pogledu svoje besprijekornosti. Kad je jedan državni zakon zahtijevao da umjesto Jehove obožava kralja Darija, on je to odbio. Zato je bio bačen lavovima, no Jehova ga je izbavio (Danijel 6:4-24). Naravno, to je bilo u pretkršćansko doba. Nakon što je osnovana kršćanska skupština, Božji su sluge došli pod ‘zakon Kristov’. Na mnoge stvari koje su pod židovskim sustavom bile dopuštene moralo se sada drugačije gledati, na temelju načina na koji je Jehova sada postupao sa svojim narodom (1. Korinćanima 9:21; Matej 5:31, 32; 19:3-9).
Isusov stav prema državi
8. Koji događaj pokazuje da je Isus bio odlučan ne miješati se u politiku?
8 Kad je Isus Krist bio na Zemlji, on je za svoje sljedbenike postavio viša mjerila te je odbijao svako uplitanje u političke ili vojne stvari. Nakon što je Isus na čudesan način s nekoliko hljebova kruha i dvije male ribe nahranio nekoliko tisuća ljudi, Židovi su ga htjeli uhvatiti i učiniti političkim kraljem. No Isus im je umaknuo, brzo otišavši u gore (Ivan 6:5-15). S obzirom na taj događaj, The New International Commentary on the New Testament (Novi međunarodni komentar Novoga zavjeta) navodi: “Među Židovima tog razdoblja postojale su žestoke nacionalne čežnje i nesumnjivo su mnogi koji su vidjeli to čudo smatrali kako je došao od Boga opunomoćeni vođa, baš onaj pravi koji će ih voditi protiv Rimljana. Stoga su odlučili učiniti ga kraljem.” Djelo nastavlja da je Isus “odlučno odbio” tu ponudu da preuzme političko vodstvo. Krist nije pružio nikakvu podršku nekom židovskom ustanku protiv rimske dominacije. Ustvari, prorekao je što će biti posljedica pobune do koje će doći nakon njegove smrti — neviđeni jao za stanovnike Jeruzalema i razorenje tog grada (Luka 21:20-24).
9. (a) Kako je Isus opisao odnos svog Kraljevstva prema svijetu? (b) Kakve je upute Isus dao svojim sljedbenicima s obzirom na njihovo postupanje prema vladavinama svijeta?
9 Kratko vrijeme prije svoje smrti, Isus je posebnom predstavniku rimskog cara u Judeji rekao: “Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, onda bi sluge moje branile da ne bih bio predan Židovima; ali carstvo moje nije odavde” (Ivan 18:36). Sve dok njegovo Kraljevstvo ne okonča vlast političkih vladavina, Kristovi učenici slijede njegov primjer. Oni iskazuju poslušnost takvim postavljenim vlastima ali se ne miješaju u njihove političke pothvate (Danijel 2:44; Matej 4:8-10). Isus je pružio smjernice svojim učenicima, rekavši: “Vratite, dakle, cezarove stvari cezaru, a Božje stvari Bogu” (Matej 22:21, NW). Prije toga, u svojoj Propovijedi na gori, Isus je rekao: “Ako te netko tko ima vlast prisili na službu za jednu milju, idi s njim dvije milje” (Matej 5:41, NW). U kontekstu ove propovijedi, Isus je razjašnjavao načelo spremne podložnosti pravovaljanim zahtjevima, bilo u međuljudskim odnosima bilo u pogledu vladinih zahtjeva koji su u skladu s Božjim zakonom (Luka 6:27-31; Ivan 17:14, 15).
Kršćani i cezar
10. Kakav su savjestan stav, prema jednom povjesničaru, zauzeli rani kršćani u odnosu na cezara?
10 Ove su kratke smjernice trebale regulirati odnos između kršćana i države. U svojoj knjizi The Rise of Christianity (Uspon kršćanstva), povjesničar Ernest William Barnes napisao je: “Kad god bi kršćanin u narednim stoljećima bio u dvojbi s obzirom na svoju dužnost prema državi, obratio bi se Kristovim autoritativnim naukama. Plaćao bi poreze: nametnute pristojbe mogle su predstavljati teret — prije sloma Zapadnog Carstva postale su nepodnošljive — ali kršćanin bi ih podnosio. On bi isto tako preuzimao sve druge državne obaveze, pod uvjetom da se od njega nije zahtijevalo da cezaru daje stvari koje pripadaju Bogu.”
11. Što je Pavao savjetovao kršćanima s obzirom na postupanje sa svjetovnim vladarima?
11 U skladu s tim, nešto više od 20 godina nakon Kristove smrti, apostol Pavao rekao je kršćanima u Rimu: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju” (Rimljanima 13:1). Desetak godina kasnije, kratko vrijeme prije svog drugog utamničenja te pogubljenja u Rimu, Pavao je napisao Titu: “Nastavi ih [kršćane na Kreti] podsjećati da budu u podložnosti i da budu poslušni vladavinama i vlastima kao vladarima, da budu spremni za svako dobro djelo, da ne govore štetno o nikome, da ne budu svadljivi, da budu razumni, pokazujući svu blagost prema svim ljudima” (Titu 3:1, 2, NW).
Progresivno razumijevanje “vlasti”
12. (a) Što je Charles Taze Russell smatrao ispravnim stajalištem kršćanina prema državnim vlastima? (b) Kakve su različite stavove, s obzirom na služenje u oružanim snagama, zauzeli pomazani kršćani za vrijeme prvog svjetskog rata?
12 Već 1886, Charles Taze Russell napisao je u knjizi The Plan of the Ages (Plan vjekova): “Ni Isus ni apostoli nisu se ni na koji način sukobljavali sa zemaljskim vladarima. (...) Učili su crkvu da sluša zakone i da poštuje one koji su na vlasti zbog njihove službe (...) da plaća propisane poreze i da se, osim kad se ti zakoni kose s Božjim zakonima (Dj. ap. 4:19; 5:29), ne suprotstavlja nijednom postavljenom zakonu (Rim. 13:1-7; Mat. 22:21). Svi, Isus i apostoli i rana crkva, bili su poslušni zakonu, iako su bili odvojeni od vladavina ovoga svijeta i nisu imali udjela u njima.” U toj se knjizi “vlasti”, odnosno “više vlasti”, o kojima je govorio apostol Pavao, točno identificiraju kao državne vlasti (Rimljanima 13:1). Godine 1904. u knjizi The New Creation (Novo stvorenje) pisalo je da bi pravi kršćani “trebali biti među onima koji su danas najposlušniji zakonu — ne bi trebali biti ni agitatori, ni svadljivci, ni prigovarači”. Neki su shvatili da je time mišljena apsolutna podložnost vlastima, čak do te mjere da su tijekom prvog svjetskog rata prihvatili službu u oružanim snagama. Međutim, drugi su smatrali da je takva služba u suprotnosti s Isusovom izjavom: “Svi koji se maše za nož od noža će izginuti” (Matej 26:52). Očigledno je bilo potrebno jasnije razumijevanje kršćanske podložnosti vlastima.
13. Koja je promjena s obzirom na razumijevanje identiteta vlasti iznesena 1929, i kako se to pokazalo korisnim?
13 Godine 1929, u vrijeme kad su zakoni raznih vladavina počeli zabranjivati stvari koje Bog zapovijeda ili zahtijevati stvari koje Božji zakoni zabranjuju, smatralo se da se vlasti moraju odnositi na Jehovu Boga i Isusa Krista.b Takvo su razumijevanje Jehovini sluge imali tijekom kritičnog razdoblja prije i za vrijeme drugog svjetskog rata i dalje sve do razdoblja hladnog rata, s njegovom ravnotežom straha i njegovom vojnom spremnošću. Gledajući unatrag, mora se reći da je ovo gledište, koje je uzdizalo vrhovnost Jehove i njegovog Krista, Božjem narodu tijekom tog teškog razdoblja pomoglo sačuvati beskompromisno neutralan stav.
Relativna podložnost
14. Kako je 1962. jasnije svjetlo zasjalo na Rimljanima 13:1, 2 i s tim povezane retke?
14 Godine 1961. dovršen je New World Translation of the Holy Scriptures (Novi svijet prijevod Svetih pisama). Njegova je priprema zahtijevala duboko proučavanje tekstualnog jezika Pisama. Točan prijevod riječi koje se ne koriste samo u 13. poglavlju Rimljanima već i u citatima kao što su Titu 3:1, 2 i 1. Petrova 2:13, 17 jasno je pokazao da se izraz ‘više vlasti’ ne odnosi na Vrhovnu Vlast, Jehovu, i na njegovog Sina, Isusa, nego na ljudske državne vlasti. Krajem 1962. u Kuli stražari objavljeni su članci u kojima je točno razjašnjeno 13. poglavlje Rimljanima a izneseno je i jasnije gledište od onoga koje se zastupalo u vrijeme C. T. Russella. U tim je člancima objašnjeno da podložnost kršćanina vlastima ne može biti apsolutna. Ona mora biti relativna, uvjetovana time da Božje sluge ne dovodi u sukob s Božjim zakonima. Daljnji članci u Kuli stražari istaknuli su ovu važnu točku.c
15, 16. (a) Do kakvog je uravnoteženijeg gledišta dovelo novo razumijevanje 13. poglavlja Rimljanima? (b) Na koja pitanja trebamo još odgovoriti?
15 Ovaj je ključ za točno razumijevanje 13. poglavlja Rimljanima omogućio Jehovinom narodu da uravnoteži iskazivanje dužnog poštovanja političkim vlastima s beskompromisnim zastupanjem vitalnih biblijskih načela (Psalam 97:11; Jeremija 3:15). Omogućio im je imati ispravno gledište o svom odnosu s Bogom i svom vladanju prema državi. Jamčio je da dok cezarove stvari vraćaju cezaru, ne zanemaruju vraćati Božje stvari Bogu.
16 Ali što su zapravo cezarove stvari? Što država smije s pravom zahtijevati od kršćanina? Ova pitanja razmotrit ćemo u sljedećem članku.
-
-
Vraćati cezarove stvari cezaruStražarska kula – 1996 | 1. svibnja
-
-
Vraćati cezarove stvari cezaru
“Dajte svima što im pripada” (RIMLJANIMA 13:7, NW).
1, 2. (a) Kako bi, prema Isusovim riječima, kršćani trebali uravnotežiti svoje obaveze prema Bogu i prema cezaru? (b) Što je prvenstvena briga Jehovinih svjedoka?
U SKLADU s ovim Isusovim riječima, ima stvari koje dugujemo Bogu i stvari koje dugujemo cezaru, odnosno državi. Isus je rekao: “Vratite cezarove stvari cezaru, a Božje stvari Bogu.” S ovih je nekoliko riječi zbunio svoje neprijatelje i sažeto izrazio uravnotežen stav kakav moramo imati u pogledu svog odnosa s Bogom i svog postupanja prema državi. Ne čudi što su mu se njegovi slušatelji ‘počeli diviti’! (Marko 12:17, NW).
2 Naravno, prvenstvena je briga Jehovinih slugu da vraćaju Božje stvari Bogu (Psalam 116:12-14). Međutim, čineći to, ne zaboravljaju da je Isus rekao da određene stvari moraju vraćati cezaru. Njihova biblijski školovana savjest zahtijeva da pod molitvom razmotre do koje mjere mogu cezaru vraćati stvari koje on zahtijeva (Rimljanima 13:7). U današnje vrijeme mnogi pravnici priznaju da vlast države ima granice te da ljude i vladavine posvuda veže prirodni zakon.
3, 4. Koja su zanimljiva objašnjenja dana s obzirom na prirodni zakon, otkriveni zakon i ljudski zakon?
3 Apostol Pavao ukazao je na taj prirodni zakon kad je o ljudima svijeta napisao: “Što se može doznati za Boga poznato je njima: jer im je Bog javio; jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, da nemaju izgovora.” Odazovu li se na taj prirodni zakon, on će potaknuti čak i savjest ovih nevjernika. Zato je Pavao dalje rekao: “Kad neznabošci ne imajući zakona sami od sebe čine što je po zakonu, oni zakona ne imajući sami su sebi zakon: oni dokazuju da je ono napisano u srcima njihovijem što se čini po zakonu, budući da im savjest svjedoči” (Rimljanima 1:19, 20; 2:14, 15).
4 U 18. stoljeću, ugledni engleski pravnik William Blackstone napisao je: “Ovaj zakon prirode [prirodni zakon], koji je suvremenik čovječanstva [jednako star kao ono] i propisan samim Bogom, naravno je u pogledu svoje obaveznosti uzvišeniji od svakog drugog zakona. Obavezan je diljem zemaljske kugle, u svim zemljama i za sva vremena: svi su ljudski zakoni bezvrijedni ako se s njim kose.” Blackstone je nadalje govorio o “otkrivenom zakonu”, koji se nalazi u Bibliji, te je primijetio: “Na ova dva temelja, zakonu prirode i zakonu otkrivenja, počivaju svi ljudski zakoni; to znači, nikakvim se ljudskim zakonima ne bi smjelo dopustiti da proturječe ovim zakonima.” To je u skladu s onim što je Isus rekao o Bogu i cezaru, kao što je zapisano u Marku 12:17. Očigledno postoje područja na kojima Bog ograničava ono što cezar smije zahtijevati od kršćanina. Sanhedrin je zadro upravo u takvo područje kad je apostolima zapovjedio da prestanu propovijedati o Isusu. Stoga su apostoli ispravno odgovorili: “Moramo slušati Boga kao vladara prije nego ljude” (Djela apostolska 5:28, 29, NW).
“Božje stvari”
5, 6. (a) Što bi, s obzirom na rođenje Kraljevstva 1914, kršćani trebali imati jasnije na umu? (b) Na koji način kršćanin dokazuje da je Božji sluga?
5 Naročito otkako je 1914. Jehova Bog, Svemoćni, počeo vladati kao kralj posredstvom Kristovog Mesijanskog Kraljevstva, kršćani moraju biti sigurni da ne daju Božje stvari cezaru (Otkrivenje 11:15, 17). Kao nikad prije, Božji zakon sada poziva kršćane da ‘ne budu dio svijeta’ (Ivan 17:16, NW). Budući da su predani Bogu, svom Davatelju života, oni moraju jasno pokazivati da više ne pripadaju sebi (Psalam 100:2, 3). Kao što je napisao Pavao, mi ‘pripadamo Jehovi’ (Rimljanima 14:8, NW). Osim toga, kršćanin prilikom svog krštenja postaje postavljeni sluga Božji, tako da zajedno s Pavlom može reći: “[Bog] nas je uistinu odgovarajuće osposobio da budemo sluge” (2. Korinćanima 3:5, 6, NW).
6 Apostol Pavao je također napisao: “Hvalim svoju službu” (Rimljanima 11:13). Sasvim sigurno bismo to i mi trebali činiti. Bilo da u toj službi sudjelujemo punovremeno bilo da joj posvećujemo dio svog vremena, imamo na umu da nam je sam Jehova povjerio našu službu (2. Korinćanima 2:17). Budući da neki možda dovode u pitanje naš položaj, svaki predani, kršteni kršćanin mora biti u stanju pružiti jasan i pouzdan dokaz da zaista jest sluga dobre vijesti (1. Petrova 3:15). Njegova bi se služba trebala očitovati i u njegovom vladanju. Kao Božji sluga, kršćanin bi trebao preporučivati i prakticirati čist moral, podržavati jedinstvo obitelji, biti pošten i pokazivati poštovanje prema zakonu i redu (Rimljanima 12:17, 18; 1. Solunjanima 5:15, 16). Odnos kršćanina s Bogom i njegova služba koju mu je povjerio Bog najvažnije su stvari u njegovom životu. On ih se ne može odreći po nalogu cezara. One se očito moraju ubrajati među “Božje stvari”.
“Cezarove stvari”
7. Kakav glas imaju Jehovini svjedoci s obzirom na plaćanje poreza?
7 Jehovini svjedoci znaju da su dužni ‘pokoravati se vlastima’, državnim vladarima (Rimljanima 13:1). Dakle, kad cezar, država, pravovaljano zahtijeva neke stvari, njihova im biblijski školovana savjest dopušta da udovolje tim zahtjevima. Naprimjer, pravi su kršćani među najprimjernijim poreznim obveznicima na svijetu. U njemačkim novinama Münchner Merkur pisalo je o Jehovinim svjedocima: “Oni su najpošteniji i najpedantniji porezni obveznici u Saveznoj Republici.” Talijanske novine La Stampa primjećuju: “Oni [Jehovini svjedoci] su najlojalniji građani kakve se samo može poželjeti: oni ne izbjegavaju plaćanje poreza i ne traže kako bi za vlastitu dobit izigrali neugodne zakone.” Jehovini sluge to čine zbog svoje “savjesti” (Rimljanima 13:5, 6).
8. Je li ono što dugujemo cezaru ograničeno na novčano davanje?
8 Jesu li “cezarove stvari” ograničene na plaćanje poreza? Nisu. Pavao je naveo i druge stvari, kao što su strah i čast. U svom djelu Critical and Exegetical Hand-Book to the Gospel of Matthew (Kritički i egzegetski priručnik Evanđelja po Mateju), njemački bibličar Heinrich Meyer napisao je: “Pod [cezarovim stvarima] (...) ne trebamo podrazumijevati samo državni porez nego sve na što cezar na temelju svoje zakonite vlasti ima pravo.” U svom djelu The Rise of Christianity (Uspon kršćanstva) povjesničar E. W. Barnes izjavio je da su kršćani plaćali poreze ako su bili dužni činiti to i da su “isto tako prihvaćali i sve druge državne obaveze, pod uvjetom da se od njih nije zahtijevalo da cezaru daju one stvari koje pripadaju Bogu”.
9, 10. Zašto bi kršćanin mogao oklijevati vraćati cezaru ono što mu duguje, no koje bi činjenice trebao imati na umu?
9 Koje stvari može država zahtijevati a da ne zadire u stvari koje s pravom pripadaju Bogu? Neki smatraju da mogu cezaru pravovaljano davati novac u obliku poreza ali ništa drugo. Oni se sasvim sigurno ne bi osjećali lagodno dajući cezaru bilo što što bi oduzimalo vrijeme koje bi se moglo utrošiti za teokratske aktivnosti. Ipak, mada je točno da trebamo ‘ljubiti Gospodina Boga svojega svim svojim srcem, dušom, umom i snagom’, Jehova od nas očekuje da utrošimo vrijeme i na stvari koje ne spadaju u našu svetu službu (Marko 12:30; Filipljanima 3:3). Naprimjer, kršćaninu koji je u braku savjetuje se neka odvoji vrijeme kako bi ugađao svom bračnom drugu. Takve djelatnosti nisu pogrešne, no apostol Pavao kaže da su to ‘svjetske’ stvari a ne ‘Gospodinove’ (1. Korinćanima 7:32-34; usporedi 1. Timoteju 5:8).
10 Osim toga, Krist je odobrio da njegovi sljedbenici ‘vraćaju’ poreze što sasvim sigurno uključuje korištenje vremena koje je posvećeno Jehovi — jer je naš čitav život posvećen njemu. Ako prosječna porezna stopa u nekoj zemlji iznosi 33 posto osobnog dohotka (u nekim je zemljama viša), to znači da prosječni radnik svake godine u državnu blagajnu uplaćuje protuvrijednost od četiri mjesečne zarade. Drugim riječima, na kraju svog radnog vijeka, prosječni je radnik proveo oko 15 godina zarađujući novac za porez koji zahtijeva ‘cezar’. Razmotri i područje obrazovanja. U većini zemalja zakon od roditelja zahtijeva da njihova djeca određeni minimum godina pohađaju školu. Broj godina školovanja različit je od zemlje do zemlje. U većini mjesta to je prilično dugo vrijeme. Istina, takvo je obrazovanje obično korisno, no cezar je taj koji odlučuje koliki dio svog života dijete mora provesti na takav način a kršćanski roditelji udovoljavaju cezarovoj odluci.
Opća vojna obaveza
11, 12. (a) Što u mnogim zemljama zahtijeva cezar? (b) Kako su rani kršćani gledali na vojnu službu?
11 Jedan drugi cezarov zahtjev u nekim zemljama jest opća vojna obaveza. U 20. stoljeću, ova je priprema u većini zemalja uvedena u vrijeme rata a u nekima i u vrijeme mira. U Francuskoj se ova obaveza godinama nazivala danak u krvi, što je značilo da je svaki mladi muškarac morao biti spreman položiti svoj život za državu. Je li to nešto što oni koji su predani Jehovi mogu dobre savjesti učiniti? Kako su kršćani prvog stoljeća gledali na ovu stvar?
12 Dok su prvi kršćani nastojali biti dobri državljani, njihova im vjera nije dopuštala da drugima oduzimaju život niti da vlastiti život žrtvuju za državu. Encyclopedia of Religion navodi: “Rani crkveni oci, među njima Tertulijan i Origen, potvrdili su da kršćani nisu smjeli oduzimati ljudski život, to im načelo nije dopuštalo da sudjeluju u rimskoj vojsci.” U svojoj knjizi The Early Church and the World (Rana crkva i svijet), profesor Cecil John Cadoux piše: “Barem do vladavine Marka Aurelija [161-180. n. e.], nijedan kršćanin nakon svog krštenja nije postao vojnik.”
13. Zašto većina pripadnika nazovikršćanstva na vojnu službu ne gleda tako kako su na nju gledali rani kršćani?
13 Zašto danas članovi crkava kršćanstva nemaju takvo gledište? Zbog radikalnih promjena koje su uslijedile u četvrtom stoljeću. Katoličko djelo A History of the Christian Councils (Povijest kršćanskih koncila) objašnjava: “Mnogi su kršćani (...) pod poganskim carevima imali vjerske skrupule s obzirom na vojnu službu i odlučno su odbijali uzeti oružje, ili su dezertirali. Sinod [u Arlesu, održan 314. n. e.], gdje su se razmatrale promjene koje je uveo Konstantin, obrazložio je da su kršćani obavezni služiti u ratu (...) jer je Crkva u miru (in pace) pod vladarem koji je naklonjen kršćanima.” Kao rezultat takvog napuštanja Isusovih učenja, odonda pa sve do danas, svećenstvo nazovikršćanstva bodri svoja stada da služe u vojskama nacija, iako su neki pojedinci zauzeli stav i uložili prigovor savjesti.
14, 15. (a) Na temelju čega kršćani na nekim mjestima traže oslobođenje od vojne službe? (b) Koja će biblijska načela pomoći kršćaninu donijeti ispravnu odluku po pitanju vojne službe, tamo gdje ne postoji priprema oslobađanja?
14 Jesu li kršćani danas dužni po tom pitanju slijediti većinu? Nisu. Ako neki predani, kršteni kršćanin živi u nekoj zemlji koja vjerskim slugama odobrava oslobođenje od vojne službe, on se može okoristiti tom pripremom, jer on je uistinu Božji sluga (2. Timoteju 4:5). Nekoliko zemalja, među njima Sjedinjene Države i Australija, odobrava takvo oslobođenje čak i u ratno vrijeme. A mnoge zemlje u kojima postoji opća vojna obaveza odobravaju Jehovinim svjedocima, kao vjerskim slugama, takvo oslobođenje u vrijeme mira. Na taj način mogu nastaviti svojom javnom službom pomagati ljudima.
15 No, što ako kršćanin živi u nekoj zemlji u kojoj se vjerskim slugama ne odobrava takvo oslobođenje? U tom će slučaju morati donijeti osobnu odluku slijedeći svoju biblijski školovanu savjest (Galaćanima 6:5). Uzimajući u obzir autoritet cezara, pomno će odvagnuti što duguje Jehovi (Psalam 36:9; 116:12-14; Djela apostolska 17:28). Kršćanin će imati na umu da je obilježje pravog kršćanina ljubav prema svim svojim suvjernicima, čak i prema onima koji žive u drugim zemljama ili onima koji pripadaju drugim plemenima (Ivan 13:34, 35; 1. Petrova 2:17). Osim toga, on neće zaboraviti biblijska načela zapisana u recima kao što su Izaija 2:2-4; Matej 26:52; Rimljanima 12:18; 14:19; 2. Korinćanima 10:4 i Jevrejima 12:14.
Civilna služba
16. Kakvu nevojnu službu cezar u nekim zemljama zahtijeva od onih koji ne prihvaćaju vojnu službu?
16 Međutim, u nekim zemljama država, premda vjerskim slugama ne odobrava oslobođenje, ipak dopušta da neki pojedinci mogu odbiti vojnu službu. Mnoge od tih zemalja čine pripreme kako se pojedince kojima to savjest ne dopušta ne bi prisiljavalo na vojnu službu. Na nekim se mjestima civilna služba koju zahtijeva država, kao što je koristan društveni posao, smatra nevojnom nacionalnom službom. Može li predani kršćanin prihvatiti takvu službu? I u ovom će slučaju predani, kršteni kršćanin morati donijeti vlastitu odluku na temelju svoje biblijski školovane savjesti.
17. Postoji li neki biblijski presedan nevojne civilne službe?
17 Izgleda da se i u biblijsko vrijeme vršila obavezna služba. U jednoj povijesnoj knjizi piše: “Pored porezâ i pristojbi koji su se utjerivali od stanovnika Judeje, postojala je i tlaka [neplaćen rad koji su zahtijevale državne vlasti]. To je bila drevna praksa na Istoku, koju su helenističke i rimske vlasti i dalje zadržale. (...) I Novi zavjet navodi primjere tlake u Judeji, pokazujući koliko je bila raširena. U skladu s tim običajem, vojnici su prisilili Šimuna iz Cirene da nosi Isusov križ [mučenički stup] (Matej 5:41; 27:32; Marko 15:21; Luka 23:26).”
18. U kakvim nevojnim, nereligioznim društvenim poslovima Jehovini svjedoci često surađuju?
18 Slično tome, država ili mjesne vlasti nekih zemalja danas od svojih državljana zahtijevaju da sudjeluju u raznim oblicima društvenog posla. Ponekad se radi o nekom specifičnom zadatku, kao naprimjer iskapanju zdenaca ili gradnji cesta; ponekad o obavljanju nekog redovnog posla, kao što je tjedno sudjelovanje u čišćenju ulica, škola ili bolnica. Tamo gdje takva civilna služba služi općem dobru društvene zajednice i nema nikakve veze s krivom religijom niti joj savjest Jehovinih svjedoka iz nekog drugog razloga ima što prigovoriti, Svjedoci joj često udovoljavaju (1. Petrova 2:13-15). To obično rezultira izvrsnim svjedočanstvom i ponekad ušutka one koji lažno optužuju Svjedoke da su protiv države. (Usporedi Mateja 10:18.)
19. Kako bi kršćanin trebao pristupiti stvari ako cezar od njega traži da tijekom određenog razdoblja obavlja nevojnu nacionalnu službu?
19 No što ako država zahtijeva da kršćanin tijekom određenog vremenskog razdoblja obavlja civilnu službu koja je dio nacionalne službe pod civilnom upravom? Kršćani moraju i u ovom slučaju donijeti vlastitu odluku koja se temelji na poučenoj savjesti. “Svi [ćemo] izići na sud pred Kr[i]sta” (Rimljanima 14:10). Kršćani koji se suočavaju s nekim cezarovim zahtjevom trebaju pod molitvom proučiti stvar i meditirati o njoj.a Isto bi tako bilo mudro da o tome porazgovaraju sa zrelim kršćanima u skupštini. Nakon toga moraju donijeti osobnu odluku (Priče Salamunove 2:1-5; Filipljanima 4:5).
20. Koja pitanja i biblijska načela pomažu kršćaninu prosuditi pitanje nevojne nacionalne civilne službe?
20 Dok se bave takvim istraživanjem, kršćani će razmotriti nekoliko biblijskih načela. Pavao je rekao da moramo biti “poslušni vladavinama i vlastima kao vladarima (...) spremni za svako dobro djelo (...) razumni, pokazujući svu blagost prema svim ljudima” (Titu 3:1, 2, NW). Istovremeno, bilo bi dobro da kršćani ispitaju predloženi civilni posao. Hoće li, ako ga prihvate, moći sačuvati svoju kršćansku neutralnost? (Mihej 4:3, 5; Ivan 17:16). Hoće li se time umiješati u neku krivu religiju? (Otkrivenje 18:4, 20, 21). Hoće li ih obavljanje tog posla sprečavati ili u nerazumnoj mjeri ograničavati u ispunjavanju svojih kršćanskih odgovornosti? (Matej 24:14; Jevrejima 10:24, 25). S druge strane, hoće li i dalje moći duhovno napredovati, možda čak i sudjelovati u punovremenoj službi dok obavljaju službu koja se od njih zahtijeva? (Jevrejima 6:11, 12).
21. Kako bi skupština trebala gledati na brata koji rješava pitanje nevojne nacionalne civilne službe, bez obzira na odluku koju donese?
21 Što ako kršćanin, nakon što je iskreno odgovorio na ovakva pitanja, dođe do zaključka da je nacionalna civilna služba “dobro djelo” koje može obavljati pokoravajući se vlastima? To je njegova odluka pred Jehovom. Imenovani starješine i drugi trebali bi u potpunosti poštivati bratovu savjest i smatrati ga i nadalje kršćaninom koji je na dobru glasu. Međutim, ako neki kršćanin smatra da ne može obavljati ovu civilnu službu, njegovo se stajalište isto tako treba poštivati. I on ostaje na dobru glasu i trebala bi mu se pružati pomoć puna ljubavi (1. Korinćanima 10:29; 2. Korinćanima 1:24; 1. Petrova 3:16).
22. Što ćemo nastaviti činiti, bez obzira na to s kakvom se situacijom suočili?
22 Kao kršćani nećemo prestati davati “onome koji traži čast, takvu čast” (Rimljanima 13:7, NW). Poštivat ćemo red i nastojati biti miroljubivi državljani koji slušaju zakon (Psalam 34:14). Možemo se čak i moliti “za careve, i za sve koji su u vlasti” kad su takve osobe pozvane da donesu odluke koje se tiču našeg kršćanskog života i djela. Nadamo se da će naše vraćanje cezarovih stvari cezaru imati za posljedicu “da tihi i mirni život poživimo u svakoj pobožnosti i poštenju” (1. Timoteju 2:1, 2). Prije svega, nastavit ćemo propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu kao jedinu nadu čovječanstva, savjesno vraćajući Božje stvari Bogu.
-