Skriveno blago dolazi na svjetlo dana
Priča o Makarijevoj Bibliji
GODINE 1993. jedan je istraživač pronašao u Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Sankt Peterburgu hrpu starih, požutjelih časopisa Pravoslavnoje obozrenje. Na stranicama tih časopisa iz razdoblja od 1860. do 1867. nalazi se blago koje je bilo sakriveno od ruske javnosti više od jednog stoljeća. Bio je to prijevod cijelih Hebrejskih pisama, ili “Starog zavjeta”, Biblije na ruskom jeziku!
Prevodioci Pisama bili su Mihail Jakovlevič Glukarev, poznat kao arhimandrit Makari, i Gerasim Petrovič Pavski. Obojica su bili istaknuti članovi Ruske pravoslavne crkve, ali i jezični stručnjaci. Kad su početkom prošlog stoljeća ta dvojica započela svoj posao, cijela Biblija još uvijek nije bila prevedena na ruski.
Istina, postojala je Biblija na staroslavenskom, preteči suvremenog ruskog jezika. Međutim, staroslavenski se jezik prestao koristiti davno prije sredine 19. stoljeća, osim u vjerskim službama kad ga je koristilo svećenstvo. Slično je bilo i na zapadu, gdje je Rimokatolička crkva nastojala Bibliju zadržati isključivo na latinskom jeziku, iako je latinski odavno postao mrtav jezik.
Makari i Pavski pokušali su Bibliju učiniti dostupnom običnom narodu. Stoga je otkrivanje njihovog davno zaboravljenog djela omogućilo da se obnovi jedan važan dio književnog i vjerskog nasljeđa Rusije.
No, tko su zapravo bili Makari i Pavski? I zašto su njihova nastojanja da prevedu Bibliju na jezik kojim je govorio narod doživjela takav otpor? Priča o njima privlačna je svim ljubiteljima Biblije i ona jača njihovu vjeru.
Potreba za Biblijom na ruskom
Makari i Pavski nisu bili prve osobe koje su uvidjele potrebu za Biblijom na jeziku kojim je govorio narod. Ruski je car Petar I, ili Petar Veliki, stotinu godina prije toga također uvidio tu potrebu. Zanimljivo je da je na Sveta pisma gledao s poštovanjem i o njima je rekao: “Biblija je knjiga koja nadvisuje sve druge knjige i obuhvaća sve ono što se odnosi na čovjekovu dužnost prema Bogu i prema bližnjemu.”
Tako je 1716. Petar zapovjedio pripadnicima kraljevskog dvora da na njegov vlastiti trošak daju tiskati Bibliju u Amsterdamu. Svaka je stranica trebala sadržavati jedan stupac teksta na ruskom i jedan na nizozemskom. Samo godinu dana kasnije, 1717, bila su gotova Kršćanska grčka pisma, odnosno “Novi zavjet”.
Godine 1721. bio je tiskan i dio na nizozemskom četverosveščanog prijevoda Hebrejskih pisama. Jedan je stupac ostavljen prazan kako bi se kasnije ispunio tekstom na ruskom. Petar je Biblije predao “svetom sinodu” Ruske pravoslavne crkve — najvišoj vjerskoj vlasti crkve — kako bi sinod dovršio posao oko tiskanja i organizirao distribuciju. Međutim, sinod to nije učinio.
Petar je umro za nepune četiri godine. Što je bilo s njegovim Biblijama? Prazni stupci namijenjeni za tekst na ruskom nikada nisu bili ispunjeni. Biblije su bile složene na ogromne hrpe u podrumu, gdje su istrunule — kasnije se nije moglo pronaći niti jedan neoštećeni primjerak! Sinod je odlučio da se “sve što je ostalo proda trgovcima”.
Početak prevodilačkih nastojanja
John Paterson, član Britanskog i inozemnog biblijskog društva, došao je 1812. u Rusiju. Paterson je pobudio zanimanje sanktpeterburške inteligencije za osnivanje biblijskog društva. Šestog prosinca 1812 — iste godine kad je ruska vojska potisnula napadačke trupe Napoleona I — car Aleksandar I odobrio je formiranje Ruskog biblijskog društva. Car je 1815. tražio od princa Aleksandra Goljicina, predsjedavajućeg tog društva, da sinodu ukaže kako “i Rusima treba dati priliku da Riječ Božju čitaju na svom ruskom materinjem jeziku”.
Pohvalno je to što je dobiven pristanak da se Hebrejska pisma prevedu na ruski direktno s izvornog hebrejskog. Drevna grčka Septuaginta bila je temelj za prijevode Hebrejskih pisama na staroslavenski. Onima koji su trebali prevoditi Bibliju na ruski bilo je rečeno da glavna obilježja prijevoda trebaju biti točnost, jasnoća i čistoća. Kako su završila ta rana nastojanja da se Biblija prevede na ruski jezik?
Smrtonosni udarac prevođenju Biblije?
Konzervativne struje u crkvi i vladi uskoro su počele jako paziti na strani vjerski i politički utjecaj. Neki su crkveni vođe zatim tvrdili da se na staroslavenskom — jeziku na kojem se održavalo bogoslužje — biblijska poruka izražava bolje nego na ruskom.
Tako je 1826. Rusko biblijsko društvo bilo raspušteno. Nekoliko tisuća primjeraka prijevoda koje je izdalo Biblijsko društvo bilo je spaljeno. Zbog toga je Biblija dobila sekundarno značenje u odnosu na obrede i tradiciju. Slijedeći primjer Rimokatoličke crkve, sinod je 1836. odlučio: “Dopustivo je da svaki odani laik sluša čitanje Pisama, ali nije dopustivo da itko bez vodstva čita neke dijelove Pisama, posebno Stari zavjet.” Činilo se kao da je prevođenju Biblije bio zadan smrtonosni udarac.
Rad Pavskoga
U međuvremenu je Gerasim Pavski, profesor hebrejskog, preuzeo zadatak prevođenja Hebrejskih pisama na ruski. Godine 1821. završio je prevođenje Psalama. Car je to brzo odobrio i u siječnju 1822. knjiga Psalama izišla je u javnost. Odmah je bila prihvaćena i doživjela je 12 ponovljenih izdanja — ukupno 100 000 primjeraka!
Pavski je zbog svog marljivog stručnog rada zadobio poštovanje mnogih jezičnih stručnjaka i teologa. Za njega se govorilo da je iskren i pošten čovjek koji se ne upliće u intrige koje su se događale oko njega. Usprkos tome što se crkva protivila Ruskom biblijskom društvu i usprkos činjenici da su neki smatrali kako to društvo zastupa strane interese, profesor Pavski je na svojim predavanjima i dalje prevodio biblijske retke na ruski. Studenti, njegovi štovatelji, rukom su prepisivali njegove prijevode i s vremenom su njegov rad mogli sastaviti u cjelinu. Godine 1839. ohrabrili su se i objavili 150 primjeraka tog prijevoda tiskanih na akademijinom tiskarskom stroju — bez odobrenja cenzora.
Prijevod Pavskoga ostavio je snažan dojam na čitatelje i potražnja za njim stalno je rasla. No 1841. sinod je dobio anonimnu pritužbu o “opasnostima” ovog prijevoda, u kojoj se tvrdilo da on zastranjuje od pravoslavne dogme. Sinod je dvije godine kasnije izdao naredbu: “Zaplijenite sve postojeće rukopise i litografirane primjerke prijevoda Starog zavjeta G. Pavskoga i uništite ih.”
Slaviti Božje ime
No Pavski je ponovno oživio zanimanje za prevođenje Biblije. Usto je stvorio jedan važan presedan za buduće prevodioce što se tiče jednog drugog važnog pitanja — Božjeg imena.
Ruski izučavatelj Korsunski je objasnio: ‘Božje osobno ime, najsvetije od svih imena kojima ga se nazivalo, sastojalo se od četiri hebrejska slova יהוה i sada se izgovara Jehova.’ U drevnim prijepisima Biblije to se osobito Božje ime samo u Hebrejskim pismima pojavljuje tisuće puta. Međutim, Židovi su pogrešno vjerovali da je božansko ime suviše sveto da bi ga se pisalo ili izgovaralo. Korsunski je u vezi s tim primijetio: ‘U govoru ili pisanju obično je bilo zamijenjeno s Adonai, riječju koja se općenito prevodi s “Gospodin”.’
Jasno je da je izbjegavanje korištenja božanskog imena posljedica praznovjernog straha — a ne božanskog strahopoštovanja. U Bibliji se nigdje ne obeshrabruje da se koristi Božje ime. Sam Bog je rekao Mojsiju: “Ovako kaži sinovima Izraelovijem: Gospodin [“Jehova”, NW] Bog otaca vaših (...) posla me k vama; to je ime moje do vijeka, i to je spomen moj od koljena na koljeno” (2. Mojsijeva 3:15). Pisma često potiču obožavatelje: “Hvalite Gospodina, glasite ime njegovo” (Izaija 12:4). Ipak, većina prevodilaca Biblije odlučila je slijediti židovsku tradiciju i ne koristiti božansko ime.
No Pavski nije slijedio tu tradiciju. Samo u njegovom prijevodu Psalama, ime Jehova pojavljuje se više od 35 puta. Njegova je odvažnost snažno utjecala na jednog od njegovih suvremenika.
Arhimandrit Makari
Taj suvremenik bio je arhimandrit Makari, ruski pravoslavni misionar koji je imao izuzetne lingvističke sposobnosti. Kad je imao samo sedam godina, prevodio je kratke tekstove s ruskog na latinski. U dobi od 20 godina znao je hebrejski, njemački i francuski. Međutim, ponizan stav i snažan osjećaj odgovornosti pred Bogom pomogli su mu da ne padne u zamku samouvjerenosti. Uvijek je iznova tražio savjet drugih lingvista i izučavatelja.
Makari je želio provesti reformu misionarskog djelovanja u Rusiji. Smatrao je da crkva mora najprije “prosvijetliti mase osnivajući škole i distribuirajući Biblije na ruskom jeziku” da bi se zatim kršćanstvo moglo prenositi muslimanima i Židovima u Rusiji. U ožujku 1839. Makari je stigao u Sankt Peterburg, nadajući se da će dobiti odobrenje za prevođenje Hebrejskih pisama na ruski.
Makari je već bio preveo biblijske knjige Izaije i Joba. Međutim, sinod mu nije želio dati odobrenje za prevođenje Hebrejskih pisama na ruski. Makariju je ustvari bilo rečeno da i ne pomišlja na prevođenje Hebrejskih pisama na ruski jezik. Sinod je donio odluku, koja je nosila datum 11. travnja 1841, kojom se Makariju naređuje da “odsluži tri do šest tjedana kazne u domu episkopa u Tomsku kako bi očistio svoju savjest molitvom i klečanjem”.
Makarijev odvažan stav
Makari je od prosinca 1841. i tokom siječnja 1842. odslužio svoju kaznu. No čim je tome udovoljio odmah je počeo prevoditi preostali dio Hebrejskih pisama. Nabavio je primjerak prijevoda Hebrejskih pisama Pavskoga i koristio ga kako bi provjeravao svoj prijevod. Ni on, poput Pavskoga, nije želio sakriti božansko ime. Štoviše, ime Jehova pojavljuje se više od 3 500 puta u Makarijevom prijevodu!
Makari je poslao primjerke svog djela prijateljima koji su odobravali njegov rad. Iako je nekoliko rukom pisanih primjeraka došlo u optjecaj, crkva je i dalje sprečavala objavljivanje njegovog djela. Makari je načinio planove kako bi predstavio svoju Bibliju u inozemstvu. Razbolio se uoči svog odlaska i ubrzo nakon toga umro, godine 1847. Njegov prijevod Biblije nikada nije bio objavljen za njegova života.
Napokon objavljena!
Konačno su počeli puhati drugačiji politički i vjerski vjetrovi. Zemljom je prohujao novi liberalizam i 1856. sinod je još jednom odobrio prevođenje Biblije na ruski. U tim poboljšanim uvjetima Makarijeva Biblija objavljena je u nastavcima u časopisu Pravoslavnoje obozrenje u razdoblju od 1860. do 1867, pod naslovom Opit pereloženija na ruski jazik.
Arhiepiskop Filaret od Černjigova, izučavatelj ruske vjerske literature, dao je svoju ocjenu Makarijeve Biblije: “Njegov je prijevod blizak hebrejskom tekstu, a jezik prijevoda je čist i odgovara sadržaju.”
Međutim, Makarijeva Biblija nikada nije došla do široke javnosti. Ustvari, bila je gotovo potpuno zaboravljena. Godine 1876. cijela je Biblija, uključujući Hebrejska i Grčka pisma, konačno bila prevedena na ruski uz odobrenje sinoda. Ta kompletna Biblija često se naziva sinodalni prijevod. Da ironija bude veća, Makarijev je prijevod, zajedno s prijevodom Pavskoga, poslužio kao glavni izvor za taj “službeni” prijevod Ruske pravoslavne crkve. No božansko ime koristilo se samo na nekoliko od svih onih mjesta na kojima se pojavljuje u hebrejskom jeziku.
Makarijeva Biblija danas
Makarijeva Biblija ostala je sakrivena sve do 1993. Kao što smo napomenuli u uvodu, tada je jedan primjerak otkriven u starim časopisima Pravoslavnoje obozrenje u odjelu rijetkih knjiga u Ruskoj nacionalnoj biblioteci. Jehovini svjedoci su uvidjeli koliko je važno da se ta Biblija učini dostupnom javnosti. Biblioteka je dala dozvolu da Vjerska zajednica Jehovinih svjedoka u Rusiji dobije primjerak Makarijeve Biblije koji se mogao pripremiti za objavljivanje.
Jehovini svjedoci su zatim organizirali da se skoro 300 000 primjeraka te Biblije tiska u Italiji kako bi se mogle distribuirati diljem Rusije i u mnogim drugim zemljama gdje se govori ruski. Pored Makarijevog prijevoda većeg dijela Hebrejskih pisama, ovo izdanje Biblije sadrži prijevod Psalama Pavskoga kao i sinodalni prijevod Grčkih pisama koji je odobrila Pravoslavna crkva.
Ova je Biblija bila objavljena u siječnju ove godine tijekom konferencije za novinstvo u Sankt Peterburgu, Rusija. (Vidi 26. stranicu.) Ova će nova Biblija sigurno prosvijetliti i poučiti ruske čitatelje.
Stoga je objavljivanje ove Biblije vjerska i književna pobjeda! To ujedno jača našu vjeru i podsjeća nas na istinitost riječi iz Izaije 40:8: “Suši se trava, cvijet opada; ali riječ Boga našega ostaje do vijeka.”
[Okvir/slika na stranici 26]
Kritičari hvale Bibliju
“OBJAVLJENO još jedno veliko književno djelo: Makarijeva Biblija.” Novine Komsomoljska pravda ovakvim su uvodom objavile izlazak Makarijeve Biblije.
Nakon opaske da se tek ”prije nekih 120 godina” prvi put pojavila Biblija na ruskom jeziku, ove su novine sa žaljenjem ustvrdile: ”Crkva se mnogo godina protivila prevođenju svetih knjiga na jezik koji se lako razumije. Odbacivši nekoliko prijevoda, crkva je konačno odobrila jedan prijevod iz 1876. i on je postao poznat kao sinodalni prijevod. Međutim, on se nije smio koristiti u crkvama. Crkva sve do danas priznaje samo Bibliju na staroslavenskom.”
Novine Sankt Peterburg eho također su ukazale na vrijednost izdavanja Makarijeve Biblije, rekavši: ”Mjerodavni izučavatelji s Državnog sveučilišta u Sankt Peterburgu, s Herzenove pedagoške akademije i iz Državnog muzeja vjerske povijesti dali su visoke ocjene ovom novom izdanju Biblije.” Ukazujući na prijevod Biblije na ruski koji su načinili Makari i Pavski u prvoj polovini prošlog stoljeća, u novinama je stajalo: ”Biblija se u Rusiji sve dotada mogla čitati samo na staroslavenskom, koji su mogli razumjeti jedino pripadnici klera.”
Na konferenciji za novinstvo održanoj u Sankt Peterburgu početkom ove godine izviješteno je da su Jehovini svjedoci objavili Makarijevu Bibliju. Tamošnje dnevne novine Njevskoje vremja zapazile su: ”Mjerodavni izučavatelji ( . . . ) istaknuli su da bi ovo izdanje trebalo ocijeniti kao djelo od ogromnog značaja u kulturnom životu Rusije i Sankt Peterburga. Bez obzira na to što netko misli o djelatnostima ove vjerske organizacije, objavljivanje ovog dosad nepoznatog prijevoda Biblije nesumnjivo je od velike koristi.”
Svi oni koji ljube Boga sigurno su oduševljeni kad njegova pisana Riječ postane dostupna na jeziku koji mogu čitati i razumjeti obični ljudi. Ljubitelji Biblije posvuda su oduševljeni što je još jedan prijevod Biblije postao dostupan milijunima onih koji govore ruski diljem svijeta.
[Slika]
Izlazak Makarijeve Biblije bio je objavljen na ovoj konferenciji za novinstvo
[Slika na stranici 23]
Ruska nacionalna biblioteka u kojoj je pronađeno skriveno blago
[Slika na stranici 23]
Petar Veliki pokušao je objaviti Bibliju na ruskom
[Zahvala]
Corbis-Bettmann
[Slika na stranici 24]
Gerasim Pavski, koji je pridonio prevođenju Biblije na ruski
[Slika na stranici 25]
Arhimandrit Makari, po kojem je nova Biblija na ruskom dobila ime