Biblijska geografija — je li točna?

SUNCE je upravo zašlo nad Palestinom. Godina je 1799. Nakon što je cijelog vrućeg dana marširala, francuska se vojska utaborila, a Napoléon, vrhovni zapovjednik, odmara se u svom šatoru. Jedan od njegovih slugu kraj treperećeg svjetla svijeće naglas čita iz francuske Biblije.

To se tijekom Napoléonovog vojnog pohoda u Palestini očito često zbivalo. “Kad smo logorovali u ruševinama tih drevnih gradova”, prisjeća se Napoléon kasnije u svojim memoarima, “svaku večer čitali su naglas Bibliju (...). Analogija i pouzdanost tih opisa bile su očite; nakon toliko stoljeća i promjena još su uvijek odgovarale toj zemlji.”

Doista, oni koji putuju na Srednji istok mogu lako biblijske događaje dovesti u vezu sa suvremenim predjelima. Prije nego je francuska vojska osvojila Egipat, stranci su samo malo toga znali o toj drevnoj zemlji. Znanstvenici i učenjaci, koje je Napoléon doveo u Egipat, počeli su iznositi na vidjelo pojedinosti o prijašnjem sjaju Egipta. To nam olakšava da si stvorimo sliku o ‘teškim poslovima’ koji su bili nametnuti Izraelcima (2. Mojsijeva 1:13, 14).

U noći svog oslobođenja iz Egipta Izraelci su se okupili kod Ramsesa i zatim odmarširali do ‘kraja pustinje’ (Izlazak 12:37; 13:20, Stvarnost). Tamo im je Bog zapovjedio da se “vrate” i da se “utabore (...) uz more”. Taj se neobičan potez tumačio kao “zbunjeno lutanje”, i egipatski je kralj izašao sa svojom vojskom i 600 ratnih kola kako bi povratio svoje prijašnje robove (Izlazak 14:1-9, St).

Izlazak

Prema Josipu, povjesničaru iz prvog stoljeća n. e., egipatska je vojska nagnala Izraelce “na usko mjesto” i odrezala im put “između nepristupačnih strmina i mora”. Točno mjesto gdje su Izraelci prešli Crveno more danas nije sa sigurnošću utvrđeno. Međutim, sa vrha gorskog lanca s kojeg se pruža vidik na sjeverni kraj Crvenog mora lako si možemo stvoriti sliku o tom događaju. Zanimljivo je da se ta gora zove Jebel ʽAtaqah, što znači “Gora Izbavljenja”. Između tog gorskog lanca i Crvenog mora nalazi se ravnica koja se sužava do točke gdje predgorje strši gotovo u more. S druge strane Crvenog mora nalazi se oaza s mnogim izvorima koja se zove ʽAyun Musaʼ, što znači “Mojsijevi izvori”. Između te dvije točke morsko se dno spušta vrlo postupno, dok na drugim mjestima naglo opada na dubinu od 9 do 18 metara.

Bezvjerni teolozi nazovikršćanstva pokušavaju diskreditirati čudo koje je prouzročio Bog kad je razdijelio vode Crvenog mora i omogućio Izraelcima da pobjegnu suhim tlom. Oni premještaju događaj u plitku močvaru ili baru sjeverno od Crvenog mora. No, to ne odgovara biblijskom izvještaju koji više puta navodi da je prelazak uslijedio u Crvenom moru na nekom mjestu gdje je bilo dovoljno vode da potopi faraona i čitavu njegovu vojsku, da, da ih proguta (2. Mojsijeva 14:26-31; Psalam 136:13-15; Jevrejima 11:29).

Sinajska pustoš

Nesmiljeni uvjeti koji vladaju na Sinajskom poluotoku živopisno su prikazani u biblijskom izvještaju o putovanjima Izraela (5. Mojsijeva 8:15). No, da li se čitava nacija mogla okupiti na podnožju gore Sinaj kako bi primila Božji zakon te se zatim povući i stajati “podalje”? (Izlazak 19:1, 2; 20:18, St). Postoji li tamo neko mjesto koje je dovoljno veliko da bi dozvolilo takvo kretanje mnoštva kojeg se broj procjenjuje na tri milijuna?

Putnik i izučavatelj Biblije iz 19. stoljeća Arthur Stanley posjetio je područje gore Sinaj i opisao pogled koji se pružao njegovoj grupi kad se popela na Ras Safsafu: “Kao i svi drugi koji su to vidjeli i opisali, i mi smo odmah stekli taj dojam. (...) To je duboka, široka, žuta ravnica koja seže do samog podnožja stijena (...). Uzme li se u obzir da takve kombinacije ravnice i brda u ovom području gotovo i ne postoje, činjenica da se takvu kombinaciju može naći, i to u susjedstvu tradicionalnog Sinaja, doista je važan dokaz za istinitost tog izvještaja.”

Obećana zemlja

Mojsije je, u četrdesetoj godini putovanja Izraela pustinjom, na sljedeći način opisao karakteristike zemlje u koju su se spremali ući: “Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potokâ i vrelâ, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima” (Ponovljeni zakon 8:7, St).

Ubrzo su doživjeli točnost tog obećanja kad se cijela nacija — muškarci, žene, djeca i stranci — okupila u dobro navodnjenoj dolini Šehem između gore Ebal i gore Gerizim. Na podnožju gore Gerizim stajalo je šest plemena. Ostalih šest plemena okupilo se na suprotnoj strani doline u podnožju gore Ebal, kako bi čuli božanske blagoslove koje će nacija uživati bude li poslušna Jehovinom zakonu te prokletstva koja će je zadesiti propusti li se držati Božjeg zakona (Jozua 8:33-35). No, je li u toj uskoj dolini bilo dovoljno mjesta za cijelu naciju? A kako su svi oni mogli čuti bez moderne opreme za pojačanje zvuka?

Jehova Bog je mogao čudom pojačati glasove Levita. Međutim, izgleda da takvo čudo nije bilo potrebno. Akustika u toj dolini je izvanredna. “Svi putnici”, pisao je izučavatelj Biblije iz 19. stoljeća Alfred Edersheim, “slažu se s obzirom na dvije stvari: 1. Da sigurno nije bilo nikakvih teškoća da se razgovjetno čuje sve što se govorilo u dolini, kako s Ebala tako i s Gerizima. 2. Da su ove dvije gore pružale dovoljno mjesta za cijeli Izrael.”

William Thomson, jedan drugi izučavatelj Biblije iz 19. stoljeća, opisao je svoje zapažanje u toj dolini u knjizi The Land and the Book: “Vikao sam da bih čuo odjek i zatim sam si predstavio kako je to moralo biti kad su Leviti jakim glasom objavili (...) ‘Proklet da je čovjek koji načini kakav rezan lik, nešto odvratno Jehovi.’ A zatim gromoglasan AMEN! deseterostruko jači, izgovoren od velike skupštine, koji raste, jača i odjekuje od Ebala do Gerizima i od Gerizima do Ebala.” (Usporedi 5. Mojsijeva 27:11-15.)

Dolina Jezreel

Sjeverno od Šehema nalazi se još jedna plodna dolina koja se uzdiže od nivoa koji koji je ispod morske razine i zatim se otvara u veliku ravnicu. Čitavo to područje zove se dolina Jezreel, tako nazvana po gradu Jezreelu. Na sjeveru te doline su Galilejska brda u kojima se nalazi Nazaret, grad u kojem je odrastao Isus. George Smith objašnjava u svojoj knjizi The Historical Geography of the Holy Land: “Nazaret je smješten u udolini između brda; ali kakav ti se samo pogled pruža u trenutku kad se popneš na rub te udoline! (...) Pred tobom leži [dolina Jezreel], sa svojim (...) bojnim poljima (...). To je zemljopisna karta povijesti Starog zavjeta.”

Arheolozi su u ovoj dolinskoj ravnici iskopali ruševine gradova-kraljevstava koje su osvojili Izraelci u danima Jozue, naime, Taanah, Megido, Jokneam i vjerojatno Kedeš (Jozua 12:7, 21, 22). U tom je istom području Jehova u danima suca Baraka i Gedeona na čudesan način oslobodio svoj narod od nadmoćno silnih neprijateljskih nacija (Sudije 5:1, 19-21; 6:33; 7:22).

Stoljećima kasnije, kralj Jehuv vozio se tom dolinom prema gradu Jezreelu kako bi izvršio Jehovin sud nad Jezabelom i Ahabovim otpadničkim domom. Sa kule stražare u Jezreelu mogle su se čak na udaljenosti od 19 kilometara prema istoku prepoznati Jehuvove čete koje su se približavale. Dakle, bilo je dovoljno vremena da kralj Joram pošalje najprije prvog a zatim drugog glasnika na konju te da se napokon i sam Joram, kralj Izraela, i Ohozija, kralj Jude, popnu na svoja kola i susretnu Jehuva prije nego je stigao u grad Jezreel. Jehuv je odmah smaknuo Jorama. Ohozija je pobjegao, no kasnije je bio ranjen i umro je kod Megida (2. Carevima 9:16-27). George Smith piše s obzirom na mjesta bitaka kao što je ono gore opisano: “Dojmljivo je da nijedna od tih priča (...) nije geografski nemoguća.”

Isus je nesumnjivo često gledao na dolinu Jezreel i meditirao o uzbudljivim pobjedama koje su se tamo zbile, znajući da je on, obećani Mesija, određen da izvrši ulogu Većeg Jozue, Većeg Baraka, Većeg Gedeona i Većeg Jehuva pravdajući Jehovinu suverenost. Štoviše, Biblija koristi Megido, strateški najznačajniji grad u toj dolinskoj ravnici, kao simbol Božjeg rata Harmagedona (što znači “gora Megido”). To će biti bitka diljem Zemlje u kojoj će Isus Krist, kao Kralj kraljeva, uništiti sve Božje neprijatelje i neprijatelje kršćanske skupštine, Božjeg pravog naroda (Otkrivenje 16:16; 17:14).

Biblija izvještava da su jednom prilikom bijesni Židovi iz Nazareta s ‘ruba brijega na kojem bijaše sagrađen njihov grad’ pokušali baciti Isusa da bi ga ubili (Luka 4:29, St). Zanimljivo je da se na jugozapadu suvremenog Nazareta nalazi 12 metara visoka stijena gdje se taj izgred mogao dogoditi. Isus je pobjegao od svojih neprijatelja, a Biblija dodaje da je ‘sišao u Kafarnaum’ (Luka 4:30, 31, St). Zaista, Kafarnaum, na Galilejskom moru, nalazi se na mnogo nižoj razini.

Ove i mnoge druge pojedinosti potakle su ne samo Napoléona već i druge da izraze svoje čuđenje u pogledu točnosti biblijske geografije. “Topografski podaci [Biblije] vrlo su brojni i potpuno zadovoljavajući” napisao je Thomson u knjizi The Land and the Book. “Nemoguće je ne biti impresioniran konstantnim podudaranjem zapisane povijesti i prirodne geografije i u Starom i u Novom zavjetu”, navodi Stanley u knjizi Sinai and Palestine.

Začuđujuća točnost Biblije s obzirom na geografiju samo je jedan dokaz da ona nije obična knjiga ljudskog porijekla. Prethodna tri broja Kule stražare sadrže članke koji se odnose na Bibliju. Pozivamo te da ih nabaviš i da uživaš i u ostala tri dijela ove serije.

[Karta na stranici 7]

(Vidi publikaciju)

DOLINA JEZREEL

Jezreel

Nazaret

Taanah

Megido

Jokneam

Kedeš

S

GALILEJSKO MORE

VELIKO MORE

milja

kilometara

5

10

10

20

[Zahvala]

Na temelju karte copyrighted by Pictorial Archive (Near Eastern History) Est. and Survey of Israel.

[Slika na stranici 5]

Izrael je primio zakon na gori Sinaj

[Zahvala]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.