Mišna i Božji zakon dan Mojsiju

“NA POČETKU stječemo dojam da se priključujemo nekom razgovoru koji je već dugo u toku o temama koje ni u kom slučaju ne možemo dokučiti. (...) Imamo osjećaj kao da se nalazimo u čekaonici za putnike u tranzitu na aerodromu u nekoj udaljenoj zemlji. Razumijemo riječi koje ljudi govore, ali zbunjuje nas stvarno značenje tih riječi te ono za što su ti ljudi zainteresirani, a ponajviše osjećaj hitnosti koji se osjeća u njihovim glasovima.” Ovako Jacob Neusner, židovski izučavatelj, opisuje osjećaj kakav bi čitatelji mogli imati kada prvi put krenu čitati Mišnu. Neusner dodaje: “Mišna nema početka. Njen kraj je potpuno neočekivan.”

U djelu A History of Judaism Daniel Jeremy Silver Mišnu naziva “temeljnim tekstom rabinskog judaizma”. Ustvari, on nadalje komentira: “Mišna je zamijenila Bibliju kao jezgra nastavnog programa za kontinuirano obrazovanje [Židova].” Zašto je knjiga tako nerazumljivog stila postala toliko važna?

Dio odgovora leži u sljedećoj izjavi koja se nalazi u Mišni: “Mojsije primi Nauk sa Sinaja, i predade ga Jhošui, a Jhošua starcima, starci prorocima, a proroci ga predadoše članovima Velikog sabora” (Avot 1:1). Mišna tvrdi da sadrži informacije koje su predane Mojsiju na gori Sinaj — nepisani dio Božjeg zakona danog Izraelu. Članove Velikog sabora (kasnije nazvanog Sanhedrin) smatralo se dijelom dugačke linije mudrih učenjaka, ili mudraca, koji su s generacije na generaciju usmenim putem prenosili određena učenja sve dok konačno ta učenja nisu zabilježena u Mišni. No, je li to ono što pokazuju činjenice? Tko je zapravo napisao Mišnu i zašto? Potječe li njen sadržaj od vremena kad je Mojsije bio na Sinaju? Ima li ona značenje za nas danas?

Judaizam bez hrama

Vjerovanje u božanski usmeni zakon (ili nauk) koji je dan kao dodatak pisanom Mojsijevom zakonu bilo je nepoznato u vrijeme kad su se pod nadahnućem zapisivala Pismaa (2. Mojsijeva 34:27). Stoljećima kasnije, farizeji su bili grupa unutar judaizma koja je proširila i unapređivala tu ideju. Saduceji i drugi Židovi tijekom prvog stoljeća n. e. protivili su se tom nebiblijskom učenju. No, tako dugo dok je hram u Jeruzalemu bio središte židovskog obožavanja pitanje usmenog zakona nalazilo se u drugom planu. Obožavanje u hramu je životu svakog Židova pružalo organiziranost i određen stupanj stabilnosti.

Međutim, 70. n. e. židovska se nacija suočila s vjerskom krizom nezamislivih razmjera. Rimske su legije razorile Jeruzalem i bilo je ubijeno preko milijun Židova. Hram, koji je bio središte njihovog duhovnog života, više nije postojao. Bilo je nemoguće živjeti prema Mojsijevom zakonu koji je zahtijevao žrtve i svećeničku službu u hramu. Nestao je kamen temeljac judaizma. Izučavatelj Talmuda Adin Steinsaltz piše: “Razorenje (...) koje se dogodilo 70. n. e. dovelo je do toga da se pojavila hitna potreba za rekonstrukcijom čitave strukture vjerskog života.” I doista su ga rekonstruirali.

Još i prije razorenja hrama Johanan ben Zakaj, cijenjeni učenik farizejskog vođe Hilela, dobio je dozvolu od Vespazijana (koji je ubrzo postao car) da duhovno središte judaizma i Sanhedrin premjesti iz Jeruzalema u Javne. Nakon razorenja Jeruzalema, kako objašnjava Steinsaltz, Johanan ben Zakaj “suočio se s izazovom da narodu osnuje novo središte te da mu pomogne da se prilagodi novim okolnostima u kojima je sada nakon što hram više nije postojao vjerski žar ljudi trebalo preusmjeriti prema novom žarištu”. To novo žarište bio je usmeni zakon.

Budući da je hram bio u ruševinama, saduceji i druge židovske sekte nisu nudili nikakvu uvjerljivu alternativu. Farizeji su postali glavna židovska struja, asimilirajući protivničke grupe. Da bi istaknuli ujedinjenost, vodeći rabini prestali su se nazivati farizejima, budući da taj naziv ima snažnu sektašku i fanatičku konotaciju. Postali su poznati jednostavno kao rabini, “Izraelovi mudraci”. Ti će mudraci stvoriti zdanje u koje će uklopiti svoju ideju o usmenom zakonu. To će biti duhovno zdanje daleko manje podložno ljudskom napadu nego što je to bio hram.

Konsolidacija usmenog zakona

Iako je rabinska akademija u Javneu (40 kilometara zapadno od Jeruzalema) sada bila glavno središte, diljem Izraela te čak u Babilonu i Rimu počele su se pojavljivati i druge akademije na kojima se naučavao usmeni zakon. No, to je dovelo do problema. Steinsaltz objašnjava: “Tako dugo dok su svi mudraci bili okupljeni i dok je glavno djelo učenja provodila jedna grupa ljudi [u Jeruzalemu], jedinstvenost tradicije bila je očuvana. No pojavom velikog broja učitelja te osnivanjem odvojenih škola stvoreno je (...) previše oblika i metoda izražavanja.”

Učitelji usmenog zakona nazivali su se tanaiti, što je izraz čiji korijen dolazi od aramejske riječi koja znači “učiti”, “ponavljati” ili “poučavati”. Time je naglašeno to da je njihova metoda učenja i poučavanja usmenog zakona bila intenzivno ponavljanje i memoriranje. Kao pomoć pri memoriranju usmenih predaja, svako pravilo, ili predaja, bilo je skraćeno na kratku, sažetu frazu. Što manje riječi, to bolje. Težilo se za stiliziranim, poetskim oblikom, a fraze su se često pojale, ili pjevale. No ipak, ta pravila nisu bila organizirana i uvelike su se razlikovala od učitelja do učitelja.

Prvi rabin koji je mnogim različitim usmenim predajama dao određen oblik i strukturu bio je Akiba ben Josef (o. 50-135. n. e.). Steinsaltz u vezi s njim piše: “Njegovi su suvremenici njegovo djelo usporedili s poslom težaka koji odlazi u polje i nasumce trpa u svoju košaru sve što pronađe, a zatim se vraća kući i razvrsta svaku vrstu posebno. Akiba je proučavao brojne neorganizirane teme te ih je klasificirao u posebne kategorije.”

U drugom stoljeću n. e. — više od 60 godina nakon razorenja Jeruzalema — Bar Kohba predvodio je drugi veliki židovski ustanak protiv Rima. Ponovno je pobuna donijela katastrofu. Akiba i mnogi njegovi učenici našli su se među gotovo milijun Židova koji su pali kao žrtve. Sve nade da će hram biti ponovno izgrađen ugasile su se kad je rimski car Hadrijan proglasio da je Jeruzalem za Židove zabranjena zona, osim na godišnjicu razorenja hrama.

Tanaiti koji su živjeli nakon Akibe nikada nisu vidjeli hram u Jeruzalemu. Ali strukturni obrazac učenja predaja usmenog zakona postao je njihov “hram” ili središte obožavanja. Djelo učvršćivanja te strukture usmenog zakona koje je započeo Akiba i njegovi učenici preuzeo je posljednji tanait, Juda ha-Nasi.

Građa Mišne

Juda ha-Nasi bio je potomak Hilela i Gamalijela.b Rođen je tokom perioda ustanka Bar Kohbe i postao je vođa židovske zajednice u Izraelu krajem drugog i početkom trećeg stoljeća n. e. Naziv ha-Nasi znači “knez” što ukazuje na položaj koji je zauzimao u očima svojih sunarodnjaka Židova. Često ga se naziva samo Rabin. Juda ha-Nasi bio je na čelu kako svoje akademije tako i Sanhedrina, prvobitno u Bet Šearimu, a kasnije u Sepforisu u Galileji.

Uviđajući da bi budući sukobi s Rimom mogli ugroziti samo prenošenje usmenog zakona, Juda ha-Nasi odlučio je dati mu strukturu kojom bi se zajamčilo njegovo očuvanje. Na svojoj je akademiji okupio najistaknutije učenjake svog vremena. Debatiralo se o svakoj točki i predaji usmenog zakona. Sažeci tih rasprava su, slijedeći utvrđeni obrazac poetske hebrejske proze, spojeni u nevjerojatno jezgrovite fraze.

Ti su sažeci podijeljeni u šest glavnih odjeljaka, ili redova, u skladu s glavnim temama. Juda ih je podijelio u 63 dijela ili traktata. Duhovno je zdanje sada bilo kompletno. Dotada su se takve predaje uvijek prenosile usmenim putem. No kao dodatna zaštita, učinjen je konačni revolucionarni korak — sve je zapisano. Ta je impresivna nova pisana struktura koja je sadržavala usmeni zakon nazvana Mišna. Naziv Mišna dolazi od hebrejskog korijena shanáh, što znači “ponavljati”, “učiti” ili “poučavati”. Ta riječ ekvivalent je aramejske riječi tená‘, od koje dolazi riječ tanna‘ím što je naziv koji se primjenjuje na učitelje Mišne.

Svrha Mišne nije bila napraviti definitivni zbornik židovskog zakona. Ona se više bavila iznimnim slučajevima, pod pretpostavkom da je čitatelj upoznat s osnovnim načelima. Ustvari, u njoj je sažeto ono o čemu se raspravljalo i što se učilo na rabinskim akademijama tokom perioda Jude ha-Nasija. Mišna je predviđena kao nacrt usmenog zakona koji će poslužiti za daljnje raspravljanje, kao kostur ili temeljna struktura na kojoj se trebalo dalje graditi.

Mišna ne otkriva ništa od onog što je Mojsije dobio na gori Sinaj, već pruža uvid u nastajanje usmenog zakona, a začetnici te ideje su farizeji. Informacije zabilježene u Mišni u izvjesnoj mjeri bacaju svjetlo na izjave koje se nalaze u Kršćanskim grčkim pismima te na određene rasprave između Isusa Krista i farizeja. No, potrebno je biti oprezan, jer ideje koje sadrži Mišna odražavaju gledišta Židova iz drugog stoljeća n. e. Mišna je most koji povezuje period drugog hrama i Talmud.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 26]

Odjeljci Mišne

Mišna je podijeljena u šest redova. Oni se sastoje od 63 manje knjige, ili traktata, koje su podijeljene na poglavlja i mišnajot, ili odlomke (ne retke).

1. Z’raim (Poljoprivredni zakoni)

Ti traktati obuhvaćaju rasprave o molitvama za hranu i u vezi s poljoprivredom. Također obuhvaćaju pravila vezana za davanje desetine, dio koji se daje svećenicima, pabirčenje i sabatne godine.

2. Moed (Svete prigode, praznici)

Traktati u ovom redu razmatraju zakone koji su povezani sa sabatom, Danom pomirenja te drugim praznicima.

3. Našim (Žene, zakon o braku)

To su traktati koji govore o braku i razvodu, zavjetima, nazirejcima i slučajevima kad se sumnja da je počinjen preljub.

4. N’zikin (Štete i građansko pravo)

Traktati u ovom redu obuhvaćaju teme koje su vezane za građansko i imovinsko pravo, sud i kazne, funkciju Sanhedrina, idolopoklonstvo, zakletve i Izreke otaca (Avot).

5. Kodošim (Žrtve)

Ti traktati govore o pravilima koja su vezana za životinjske i žitne prinose kao i o dimenzijama hrama.

6. Taharot (Obredi čišćenja)

Taj se red sastoji od traktata koji razmatraju obrednu čistoću, kupanje, pranje ruku, kožne bolesti i nečistoću različitih predmeta.

[Okvir na stranici 28]

Mišna i Kršćanska grčka pisma

Matej 12:1, 2: “U to vrijeme idjaše Isus u subotu kroz usjeve; a učenici njegovi ogladnješe, i počeše trgati klasje, i jesti. A farizeji vidjevši to rekoše mu: gle, učenici tvoji čine što ne valja činiti u subotu.” Hebrejska pisma ne zabranjuju ono što su učinili Isusovi učenici. No u Mišni nalazimo popis koji navodi 39 aktivnosti koje su rabini zabranili da se rade na sabat (Šabat 7:2).

Matej 15:3: “A [Isus] odgovarajući reče im: za što i vi prestupate zapovijest Božiju za običaje svoje?” Mišna potvrđuje takav stav (Sanhedrin 11:3). Tamo čitamo: “Veću strogost pridaje se [držanju] riječi pismoznalaca nego [držanju] riječi [pisanog] Nauka. Ako netko kaže: ‘Nije obavezno nositi filakterije’ i time prestupa riječi Nauka, nije kriv; [ali ako kaže]: ‘U njima treba biti pet odjeljaka’, i time dodaje riječima pismoznalaca, kriv je” (The Mishnah, Herberta Danbya, stranica 400).

Efežanima 2:14 (“Šarić”): “[Isus je] naš mir, koji oboje sastavi u jedno, i razvali zid, koji je rastavljao, svojim tijelom.” Mišna kaže: “Unutar hramskog brda nalazila se rešetkasta ograda, (Soreg), visoka deset podlanica” (Midot 2:3). Neznabošcima je bilo zabranjeno da prijeđu tu granicu i da ulaze u unutrašnje dvorište. Možda je apostol Pavao u simboličnom smislu aludirao na taj zid koji je još uvijek postojao kad je 60. ili 61. n. e. pisao Efežanima. Savez Zakona bio je simbolični zid koji je dugo vremena Židove odvajao od neznabožaca. No taj je zid 33. n. e. na temelju Kristove smrti ukinut.