Ispovijedanje grijeha — na ljudski ili Božji način?

ISPOVIJED se među katolicima kroz stoljeća dramatično izmijenila. U ranom periodu Katoličke crkve, ispovijed i pokora su se zahtijevale samo za ozbiljne grijehe. U vezi toga, knjiga Religion in the Medieval West kaže: “Sve do kraja šestog stoljeća, pokajnički sistem je bio vrlo strog: sakrament se mogao primiti samo jednom u životu, ispovijed je bila javna, a pokora je bila duga i teška.”

Koliko je teška bila takva pokora? Neki je pokajnik 1052. trebao bosonog hodati od Brugesa u Belgiji sve do Jeruzalema. “Još 1700. godine su se kod svetih vrela i izvora mogli naći katolici kako uronjeni pod ledenom vodom sve do vrata kleče i izgovaraju svoje pokajničke molitve”, stoji u knjizi Christianity in the West 1400-1700. Budući da je tada odrešenje bilo uskraćivano sve dok se nije obavila čitava pokora, mnogi su sa svojom ispovijedi odugovlačili sve do samrti.

Kada se počela vršiti današnja ispovijed? U knjizi Religion in the Medieval West stoji: “Novi oblik pokore su u Francuskoj krajem šestog stoljeća uveli keltski monasi. (...) Bila je to tajna ispovijed, u kojoj je pokajnik svoje grijehe povjerljivo ispovijedao svećeniku, i to je bilo prilagođavanje monaške prakse duhovnog savjetovanja.” Prema starom monaškom običaju monasi su jedan drugome ispovijedali svoje grijehe kako bi dobili duhovnu pomoć za svladavanje svojih slabosti. Katolička je crkva, međutim, u novijim tajnim ispovijedima dala svećeniku mnogo veću “moć ili vlast da oprašta grijehe” (New Catholic Encyclopedia).

Je li Isus zaista nekima od svojih sljedbenika dao toliku moć? U vezi kojih njegovih riječi su neki došli do tog zaključka?

‘Ključevi kraljevstva’

Isus Krist je jednom prilikom rekao apostolu Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima” (Matej 16:19, St). Što je Isus mislio pod ‘ključevima kraljevstva’? To možemo bolje razumjeti ako pogledamo drugi slučaj kad je Isus upotrijebio riječ “ključ”.

Isus je jednom rekao židovskim vjerskim vođama, upućenim u Mojsijev zakon: “Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste” (Luka 11:52, St). ‘Zapriječili su onima koji su htjeli ući’ kamo? Isus nam prema Mateju 23:13, govori: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!” (St). Židovsko svećenstvo je zatvorilo vrata mnogima, oduzimajući im priliku da budu na nebu s Isusom Kristom. “Ključ” koji su ti vjerski vođe “oduzeli” nije imao nikakve veze sa opraštanjem grijeha. To je bio ključ do božanski pripremljene spoznaje.

Slično tome, “ključevi kraljevstva” koji su bili dani Petru ne predstavljaju moć izvijestiti nebo čiji će grijesi biti oprošteni a čiji ne, već predstavljaju Petrovu veliku prednost otvaranja puta na nebo kroz širenje božanski pripremljene spoznaje putem svoje službe. To je on prvo učinio za Židove i židovske prozelite, potom za Samarićane i konačno za ne-Židove (Djela apostolska 2:1-41; 8:14-17; 10:1-48).

“Što god svežete na zemlji”

Ono što je Isus rekao Petru, kasnije je bilo ponovljeno i ostalim učenicima. “Zaista, kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima” (Matej 18:18, St). Kakvu je vlast Krist povjerio učenicima? Iz konteksta je vidljivo da je govorio o rješavanju problema među pojedinim vjernicima i o držanju skupštine čistom od nepokajničkih zlotvora (Matej 18:15-17).

Kod ozbiljnih povreda Božjeg zakona, odgovorni ljudi u skupštini trebali su prosuditi stvari i donijeti odluku treba li grešnik biti “svezan” (smatran krivim) ili “razriješen” (oslobođen optužbe). Je li to značilo da će nebo slijediti odluke ljudi? Ne. Kako pokazuje biblijski izučavatelj Robert Young, svaka odluka učenika uslijedila bi nakon odluke donijete na nebu, a ne bi joj prethodila. On kaže da 18. redak treba doslovno glasiti: Što svežete na Zemlji “biti će ono što je (već) svezano” na nebu.

Zaista je nerazumno misliti da bi bilo koji nesavršeni čovjek mogao donositi odluke koje bi ograničile nebeski sud. Mnogo je razumnije reći da će od Krista postavljeni predstavnici slijediti njegove upute i njegovu skupštinu držati čistom. Oni bi to mogli ukoliko bi donosili odluke utemeljene na načelima koja su već postavljena na nebu. U tom bi ih djelu vodio sam Isus (Matej 18:20).

Je li ikoji čovjek sposoban “predstavljati Krista kao očinskog suca” do te mjere da odlučuje o vječnoj budućnosti svog suvjernika? (New Catholic Encyclopedia). Svećenici koji slušaju ispovijed daju oprost skoro bez izuzetka, iako “izgleda da [među katoličkim teolozima] postoji neizrečeno vjerovanje da rijetko tko zaista žali zbog svojih grijeha” (The New Encyclopœdia Britannica). Zaista, kad si zadnji put čuo da je neki svećenik odbio dati oprost ili da je osudio nekog grešnika? Vjerojatno je to zato što sam svećenik ne smatra da posjeduje moć da prosudi da li se grešnik kaje ili ne. No, ako je tako, zašto si prisvaja pravo davati oprost?

Zamisli sud u kome samilosni sudac rutinski oslobađa kriminalce, pa čak i uporne kršitelje zakona, zbog toga što su prošli ritual u kome su priznali svoje grijehe i izjavili da im je žao. Iako bi grešnike to moglo zadovoljiti, takvo bi zastranjeno shvaćanje milosti ozbiljno narušilo poštivanje pravde. Je li moguće da ispovijed, kako je obavlja Katolička crkva, ustvari otvrdnjava ljude na putu grijeha? (Propovjednik 8:11).

“Ispovijed ne stvara nikakvu težnju da se grijeh ubuduće pokušava izbjeći”, kaže Ramona, prisjećajući se svog ispovjedalačkog iskustva kao katolkinje, a koje je započelo već u sedmoj godini njenog života. Ona dodaje: “Ispovijed potiče misao da Bog sve oprašta i da će oprostiti sve na što te navede tvoje nesavršeno tijelo. Ona ne potiče stvaranje iskrene želje da se radi ono što je ispravno.”a

No, što je s Isusovim riječima zapisanim u Ivanu 20:22, 23? Tamo je svojim učenicima rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostiste grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im” (St). Ne daje li ovdje Isus izričito svojim učenicima vlast za opraštanje grijeha?

Moglo bi izgledati da ovaj biblijski redak ovako izdvojen govori baš to. Međutim, kad se ove riječi razmotre zajedno s izvještajem Mateja 18:15-18 kao i svim ostalim što Biblija uči o ispovijedanju i opraštanju, do kakvog zaključka dolazimo? Da je u Ivanu 20:22, 23 Isus svoje učenike ovlastio da iz skupštine isključuju nepokajničke počinioce teških grijeha. Krist je u isto vrijeme svojim sljedbenicima dao ovlaštenje da iskazuju milost i opraštaju grešnicima koji se pokaju. Isus sasvim sigurno nije rekao da njegovi učenici trebaju svaki grijeh ispovijediti svećeniku.

Odgovorni muževi u skupštini su tako bili ovlašteni da odluče kako postupiti sa počiniocima teških grijeha. Takve bi odluke bile donesene pod vodstvom Božjeg svetog duha i u skladu s Božjim smjernicama danim kroz Isusa Krista i Sveto pismo. (Usporedi Djela apostolska 5:1-5; 1. Korinćanima 5:1-5, 11-13.) Ti bi odgovorni muževi time odgovorili na uputu s neba, a ne bi nebu nametali svoje odluke.

“Ispovijedajte jedan drugome svoje grijehe”

Kada je stoga prikladno za kršćane da jedan drugome ispovijede svoje grijehe? U slučaju ozbiljnog grijeha (ne svake sitne pogreške), pojedinac se treba ispovijediti odgovornim nadglednicima skupštine. Čak ako grijeh i nije težak, ali grešnika jako uznemiruje savjest, od velike su vrijednosti ispovijedanje i traženje duhovne pomoći.

U tom pogledu pisac Biblije Jakov kaže: “Je li tko bolestan [duhovno] među vama? Neka sebi dozove starije muževe skupštine i neka oni mole nad njim, mažući ga uljem u Jehovino ime. I molitva vjere ozdravit će boležljivoga, i Jehova će ga podići. Također, ako je počinio grijehe, bit će mu oprošteno. Ispovijedajte dakle otvoreno jedan drugome svoje grijehe i molite jedan za drugoga” (Jakov 5:14-16, NW).

U ovim riječima nema ni spomena o formalnoj, ritualnoj, tajnoj ispovijedi. Štoviše, kad je kršćanin toliko opterećen grijehom da se ne može ni moliti, trebao bi pozvati imenovane starješine u skupštini, ili nadglednike, i oni će moliti s njime. Da bi mu pomogli da se duhovno oporavi, oni će također primijeniti ulje Božje riječi (Psalam 141:5; usporedi Luka 5:31, 32; Otkrivenje 3:18).

Pažnje vrijedno je upozorenje Ivana Krstitelja da treba roditi “plodom koji odgovara obraćenju” (Matej 3:8, St; usporedi Djela apostolska 26:20). Grešnik koji se iskreno pokaje napušta svoj grešni put. Poput kralja Davida u starom Izraelu, pokajnički grešnik će dobiti oproštaj ukoliko Bogu ispovijedi svoj prestupak. David je napisao: “Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio” (Psalam 32:5, St).

Takav se oproštaj ne može zaslužiti pokajničkim djelima. Može ga dati samo Bog. On uzima u obzir zahtjeve savršene pravde, no njegovo je oproštenje izraz ljubavi, koju gaji prema čovječanstvu. Njegovo oproštenje je također izraz nezaslužene ljubavi utemeljene na otkupnoj žrtvi Isusa Krista i dodjeljuje se isključivo grešnicima koji su se pokajali i koji su prestali činiti ono što je loše u Božjim očima (Psalam 51:7; Izaija 1:18; Ivan 3:16; Rimljanima 3:23-26). Dakle, vječni život će dobiti samo oni kojima je Jehova Bog oprostio. Da bi dobili takav oprost, moramo se ispovijedati na Božji, a ne ljudski način.

[Bilješke]

[Slika na stranici 7]

David se ispovijedio Jehovi, koji mu je oprostio