Karaiti i njihovo traženje istine

“TEMELJITO istražujte [Pisma] i ne oslanjajte se na moje mišljenje.” Ove je riječi izrekao jedan od vodećih karaita osmog stoljeća n. e. Tko su bili karaiti? Možemo li iz njihovog primjera naučiti štogod korisno? Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo se vratiti u povijest sve do prastare raspre koja je dovela do karaitskog pokreta.

Kako je počela raspra?

Posljednjih se stoljeća prije nove ere unutar judaizma razvila nova filozofija. Bilo je to shvaćanje da je Bog dao dva zakona na gori Sinaj, jedan pismeni i jedan usmeni.a Do prvog stoljeća n. e. dolazilo je do žestokih sukoba između onih koji su prihvatili ovo novo učenje i onih koji su ga odbacili. Farizeji su bili ti koji su ga unapređivali, dok su saduceji i eseni bili među njegovim protivnicima.

Usred te raspre, pojavio se Isus iz Nazareta kao obećani Mesija (Danijel 9:24, 25; Matej 2:1-6, 22, 23). Isus se suočio sa svim tim sukobljenim skupinama Židova. Raspravljajući s njima, osudio je kršenje Riječi Božje zbog njihovih predaja (Matej 15:3-9). Pored toga, Isus je poučavao duhovnim istinama onako kako je to mogao samo Mesija (Ivan 7:45, 46). Osim toga, samo su Isusovi pravi sljedbenici pružili dokaz da imaju božansku podršku. Postali su poznati kao kršćani (Djela apostolska 11:26).

Kad je 70. n. e. bio razoren jeruzalemski hram, farizeji su bili jedina vjerska sekta koja je preživjela u potpunosti. Budući da je sada bio bez svećenstva, žrtava i hrama, farizejski je judaizam mogao izmisliti nadomjestke za sve to, dopuštajući da predaja i tumačenja zamijene pisani zakon. To je otvorilo vrata pisanju novih “svetih knjiga”. Prvo se pojavila Mišna s dodacima i tumačenjima njihovog usmenog zakona. Kasnije su bile pridodane druge zbirke spisa koje su nazvane Talmud. U isto su se vrijeme otpadnički kršćani počeli samovoljno ponašati prema Isusovim učenjima. Iz oba su kruga proizašli moćni religiozni sustavi — s jedne strane rabinska, a s druge strane crkvena vlast.

Budući da su Židovi dolazili u sukob s poganskim Rimom, a kasnije i s “kršćanskim”, centar judaizma konačno se preselio u Babilon. Tamo su se pripremali spisi Talmuda u svom najpotpunijem obliku. Iako su rabini tvrdili da se u Talmudu potpunije otkriva Božja volja, mnogi su Židovi osjećali sve veći utjecaj rabinske vlasti i čeznuli su za Božjom riječi koju im je On izrekao preko Mojsija i prorokâ.

U drugoj polovici osmog stoljeća n. e., Židovi u Babilonu koji su se protivili rabinskoj vlasti i vjerovanju u njihov usmeni zakon odazvali su se na poziv učenog vođe Anana ben Davida. On je proglasio da svaki Židov ima pravo neograničeno proučavati Hebrejska pisma kao jedini izvor prave religije, ne obazirući se na rabinska tumačenja ili na Talmud. Anan je učio: “Temeljito istražujte Toru [pisani Božji zakon] i ne oslanjajte se na moje mišljenje.” Zbog naglašavanja Pisama, Ananovi su sljedbenici postali poznati kao karaími, što je hebrejsko ime koje znači “čitači”.

Sukob karaitâ i rabinâ

Koji su neki od primjera karaitskih učenja koja su prouzročila zaprepaštenje u rabinskim krugovima? Rabini su zabranjivali jesti zajedno meso i mlijeko. Tvrdili su da usmeni zakon baš tako tumači 2. Mojsijevu 23:19, gdje stoji: “Nemoj kuhati jagnjeta u mlijeku majke njegove.” S druge strane, karaiti su učili da ovaj redak znači upravo ono što piše — ni više ni manje. Tvrdili su da su rabinska ograničenja ljudska izmišljotina.

Prema njihovom tumačenju 5. Mojsijeve 6:8, 9, rabini su smatrali da se židovski muškarci moraju moliti noseći tefilin, ili filakterije, i da na svaki dovratnik trebaju pričvrstiti mezuzu.b Karaiti su smatrali da ti reci imaju samo figurativno i simbolično značenje te su stoga odbacivali takva rabinska pravila.

U drugim su stvarima karaiti postavljali daleko veća ograničenja nego rabini. Naprimjer, razmotrimo njihovo gledište o 2. Mojsijevoj 35:3, gdje čitamo: “Vatre ne ložite po stanovima svojim u dan subotni.” Karaiti su zabranjivali da se svjetiljka ili svjetlo ostave gorjeti čak i ako su bili upaljeni prije sabata.

Osobito nakon Ananove smrti, vođe karaita često se nisu mogli složiti oko stupnja i bîti određenih ograničenja, a njihova poruka nije uvijek bila jasna. Karaitima je manjkalo jedinstvo jer nisu priznavali nijednog pojedinačnog vođu, već su naglašavali osobno čitanje i tumačenje Pisama, što je bilo protivno rabinskom stilu vlasti. Međutim, usprkos tome, karaitski je pokret bivao sve popularniji i imao je utjecaja daleko izvan babilonske židovske zajednice te se širio diljem Srednjeg istoka. U Jeruzalemu je čak bio osnovan jedan od glavnih karaitskih centara.

Tijekom devetog i desetog stoljeća n. e., karaitski su se izučavatelji isticali u obnovljenom proučavanju hebrejskog jezika i doživjeli su neku vrstu zlatnog doba. Smatrali su svetim pisani tekst Hebrejskih pisama, a ne usmene predaje. Neki su karaiti postali pažljivi prepisivači Hebrejskih pisama. Karaitski je izazov ustvari potaknuo masoretsko proučavanje Pisama među svim Židovima, čime je osigurano da danas imamo sačuvan točniji biblijski tekst.

Tijekom tog razdoblja naglog razvoja, pripadnici karaitskog judaizma bavili su se javnim misionarskim djelom među drugim Židovima. To je predstavljalo očitu prijetnju rabinskom judaizmu.

Kako su reagirali rabini?

Rabini su izvršili protunapad žestokim verbalnim ratom, uz lukavo prilagođavanje i mijenjanje svojih učenja. Tijekom stoljeća nakon Ananovog napada, rabinski je judaizam usvojio više karaitskih metoda. Rabini su postali vještiji u citiranju Pisama, unoseći karaitski stil i metodu u svoje govorništvo.

Neosporni vođa ove verbalne borbe s karaitima bio je Saadja ben Josef, koji je postao poglavar židovske zajednice u Babilonu u prvoj polovici desetog stoljeća n. e. Saadjino najznačajnije djelo, The Book of Beliefs and Opinions, na engleski je preveo Samuel Rosenblatt, koji je u uvodu rekao sljedeće: “Iako je (...) u svoje vrijeme bio autoritet na području Talmuda, [Saadja] je razmjerno rijetko koristio ovaj izvor židovske tradicije, vjerojatno zbog toga što je želio karaite, koji su prihvaćali kao pravomoćan samo pisani zakon, poraziti njihovim vlastitim oružjem.”

Slijedeći Saadjin primjer, rabinski je judaizam konačno ostvario prevlast. Uspio je to postići jer se prilagodio upravo onoliko koliko je bilo potrebno da bi se obesnažili karaitski argumenti. Konačni je udarac zadao Mojsije Majmonides, glasoviti izučavatelj Talmuda iz 12. stoljeća. Svojim tolerantnim stavom spram karaita s kojima je živio u Egiptu, kao i svojim uvjerljivim izučavateljskim stilom, on je zadobio njihovo divljenje i oslabio položaj njihovog vlastitog vodstva.

Karaitski pokret gubi zamah

Budući da mu je sada nedostajalo jedinstvo kao i dobro organizirane protumjere, karaitski je pokret gubio i zamah i sljedbenike. S vremenom je karaitski pokret preinačio svoja gledišta i načela. Leon Nemoy, pisac koji se bavio karaitskim pokretom, piše sljedeće: “Premda je Talmud teoretski ostao izvan zakona, mnogo talmudske građe bilo je neprimjetno unijeto u karaitsku primjenu zakona i običaja.” Karaiti su zapravo izgubili svoj prvobitni cilj i usvojili mnogo toga iz rabinskog judaizma.

U Izraelu još uvijek postoji oko 25 000 karaita. Nekoliko daljnjih tisuća može se naći u drugim zemljama, uglavnom u Rusiji i Sjedinjenim Državama. Međutim, budući da imaju svoje vlastite usmene predaje, oni se razlikuju od prvobitnih karaita.

Što možemo naučiti iz povijesti karaita? Možemo naučiti da je ozbiljna greška ‘ukinuti zapovijed Božju zbog svoje predaje’ (Matej 15:6, St). Da bismo se oslobodili mučnih ljudskih predaja potrebna je točna spoznaja Pisama (Ivan 8:31, 32; 2. Timoteju 3:16, 17). Da, oni koji žele znati i vršiti Božju volju neće se uzdati u ljudske predaje. Umjesto toga, oni marljivo istražuju Bibliju i primjenjuju korisne poduke iz Božje nadahnute Riječi.

[Bilješke]

[Slika na stranici 30]

Skupina karaita

[Zahvala]

Iz knjige The Jewish Encyclopedia, 1910